28 May 2017

Belo pa se ne vidi





...Rečeno mi je da boluješ od smrtonosne bolesti, u pitanju su meseci ... a ti to ne znaš ... kako da ti to kažem, premda znam da je iskrenost ono što nas je uvek vezivalo i činilo bliskim?

...Pala sam na ispitu a toliko je truda uloženo...da ne govorim o sopstvenim, vašim očekivanjima, o teškoj finansijskoj situaciji koja se obrušila ... Moram ... znam da ću položiti sledećeg roka i ne želim da me gledate s tugom i prebacivanjem...

...Danas mi je ponudio da izađemo na piće ... pričala sam ti o onom kolegi s posla koji mi je puno pomagao oko projekta ... Izašli smo, nije bio navalentan, iako će možda nešto pokušati ... ali, sigurna sam da to ne bi voleo da znaš, a sigurna sam i da to sebi više neću da priuštim...

...Svidjaš mi se, dopadaš mi se toliko da boli, stalno mislim o tebi ... ali ti imaš već jedan život a meni komplikacije nisu neophodne ... Preboleću, ne želim da znaš ono što ne znaš...

...Uvek ćemo biti porodica koliko god sve izgledalo strašno ... Naše nesuglasice i svadje su samo privremene ... razgovaraćemo ozbiljnije, možda će se tata ipak vratiti kući...

...Prestao sam da pijem, neću dotaći ni kap ...  jak sam, rešen da zauvek stavim tačku na sve.... 

... i desetine sličnih situacija....

Rodila se - bela u svojoj nečistoti. Zapravo, neretko je crna, samo maskirana belinom. Ili je upravo najveća moguća ispravnost koja samo čeka pravi trenutak priznavanja bez osude.  
Da li su odluke a ponajpre motivi za razrešenjem konkretnih situacija korišćenjem bele laži, iskreni, dobri, dugoročno ispravne(i)? 
Da li je bela laž samo neizgovorena istina, ili izgovorena neistina kojom je neophodno odagnati, udaljiti realnost od onoga kome je namenjena?
Motivi uvek leže u nepovredjivanju ili bar ublažavanju povrede. Mogu da budu i u ulagivanju, zaobilaženju, sprečavanju, maskiranju. Neki kažu da laži mogu biti dobre, odlične čak, ako se zna da je sprečena veća katastrofa,  jer su osujetile pad ili ublažile neminovnu tugu. Bela laž ipak kreira iluziju i za razliku od crne deluje kao flaster koja treba da spreči infekciju. Crna pak svesno širi zarazu i samo je pitanje trenutka kada će doći do potpune amputacije istine. 

Koliko je psihologija tome kriva i koliko smo podložni njenim teorijama, pokroviteljstvu naučnog da bi činili nešto u ime morala, veliko je pitanje. Takav mali/veliki nemoral, makar izražen kroz belu (malu) laž, verovatno jeste ono iskonsko u čoveku koji se kloni crnih (velikih) poteškoća. Ipak, logično je priupitati se da li je uvek moralno reći ono što misliš i osećaš, i da li moral iziskuje čvrstinu i izdržavanje svakog bola? Ukoliko jeste, životom bi se neuporedivo lakše rukovalo.  

Možda namera držanja drugog u neznanju u sebi krije slabost, no tolerancija tudjeg trpljenja neželjenosti podrazumeva izvesnu neumerenost, ili odmerenost sopstvenog otvaranja. Doziranje istine je nekada neophodno, i bela laž obično ima za cilj ne (samo) zaštitu sopstvene nesavršenosti, već zaklon od bure onima koji taj momenat nisu zaslužili. Ona u sebi sublimira i kajanje, i traženje oproštaja, i zaricanje da će sve biti drugačije. U svojoj sebičnosti, zarad malog ili velikog cilja, pri čemu je meta pomerena, istina neplanirano ume da se omakne,  te vreme razgoliti sve ono sa čime neki ne znaju šta da rade.

Upadanje u zamku jedne, ne znači po automatizmu zamku večite laži, premda tako često ispadne. Istina, koliko i sama laž ume da boli, i neki ne vole da budu u klinču s njome, te zato i treba razumeti da je skakutanje, balansiranje, ples po ivici, nekom jedina mogućnost za preživljavanje.  Sve uz poprilično gorak ukus u ustima i savesti. 
Koliko često ste se zapitali - da li je otvorenost, iskrenost, nepritvornost ono što vas odlikuje u komunikaciji sa okolinom?
Da li je forma komunikacije (pisana, verbalna, lična, indirektna) presudna za igranje sa istinom?
Da li je drugačija s obzirom na sagovornika i temu o kojoj je reč?
Da li ste beli mag laži kojom spašavate sopstvenu i tuđe duše, ili pak kukavica koja odlaže zasluženi udarac?

Istina je uvek negde drugde, iako ima samo jednu adresu. I zaslužuje (ponekad) da životari sakrivena iza magličaste beline sopstvene suprotnosti. Dok ne reši da probije zid neminovnog rodjenja sebe same, umiri savest i ukloni tamu. I to samo zato što se samo na, i od svetlosti može preživeti.  

(Oktobar 2016)





12 May 2017

Pro-e-terivanje



Sednem često tako ili, još češće, legnem, jer misli mnogo bolje arbajtuju u stanju horizonta koji daje mnogo šire uvide od vertikale, i odvrtim šraf vremena unazad. Najpre počnu da se odmotavaju dani, pa sve brže sedmice, koje se slivaju u mesece, da bi se zahuktale godine koje bespovratno progutaju decenije. I tu stanem. Kažem – dosta je bilo! Ne treba čačkati preko veka, jer se već dovoljno iskomplikovalo zamršenošću ganutljivih lokalnih slika nesvarive sadržine. I što je najgore od najboljeg, sluti da će se istorija zavrteti u istom smeru još ko zna koliko puta, padajući ničice pred nepokolebljivošću samodestrukcije stanara sve tešnjeg zabrana. Mada ne, neće.

Na primer, dovoljno je vratiti se unazad poslednjih 70 leta, i shvatiti kako smo od dojučerašnjih volovskih puteva, rovarenih zaostalom mehanizacijom iz XIX stoleća, te konjskim kopitima i zapregama kojima smo jedva prevaljivali stotine kilometara od jedne do druge tačke svoje, nekako sve kraće, domovine, a i bogati na putu do mora ili stranih šoping centara, zahvaljujući sadašnjoj vlasti za samo jedan i po mandat, a negde i tek par meseci danonoćne rmbe, prešli na glatke piste. Na njima bi nam i onaj Formulaš 1 Hamilton pozavideo, i dobro je što ne zna da će mu biti oduzet šampanjac od strane nekog od naših paklenih vozača koji sada imaju gde slobodno da vežbaju, osim onih stranputica sa semaforima po gradskim selima. Mi sad imamo i parkinge za odahnjivanje i sterilne wc-ove, pa ne moramo da djubrimo usputni kukuruz, pa onda imamo benzinske bušotine za točenje skoro besplatnog goriva, i efikasne šlep službe u fantomkama koje niko ne može da detektuje, i graciozne vijadukte, i tunele sa mačjim očima na čijem kraju nas sigurno čeka neko svetlo, dnevno zasigurno. Najvažnije, a to sigurno niko nema, imamo i šleper koji može da prodje u centimetar kroz svaki otvor na koji je bačena ozbiljna sumnja da baš neće moći. Ja verujem da naš najokretniji vozač ume da protera tu grdosiju, kad je već sa bagerom rezimiran drugi problematičan slučaj, i nebitno je da li će da se ispuste gume, iskopa višak hrapavog, neravnog, gnjecavog sloja na asfaltu, izdubi novi plafon ili za par nedelja probuši još jedan tunel pored.

Mi nismo neki zadrti Španci kod kojih ništa ne prolazi... Ovde je pasaran, a moze baš u inat i no pasaran da se ne kvari moto – jer optužbe nevernih Toma sigurno padaju u vodu. Samo strpljivo treba sačekati presecanje svečane vrpce i puštanje goluba. Možemo i da se kladimo, lično tipujem na nezamenljive Azerbejdžanace koji su posao odradili profi, stare mašine koje su radile kao nove, komisiju koja je ambiciozno otaljala tehnička odobrenja i isforsirala nepotrebne kontrole, plavušu koja malo malo pa bane bez najave na teren, sa sve šlemom, mada nekad i bez, i naravno vozačima svih grdosija, viših od 4 nešto metra. Dobro, mogli su da budu i Kinezi, ali oni rade na drugoj trasi. Valjda tamo neće da padne neka olovna optužba, pa da se rade dodatni putevi, demanti i slično. 

Ustvari, u celoj ovoj bajci je nekako najvažnije razumeti ko su ovde zli patuljci, a ko spasava carstvo. I da na kraju ovog početka našeg auto maestralnog, sa magistralnim sazvučjem, puta koji će se u proleće razgranati poput trešnjinog drveta u svim pravcima, sa ili bez putarine nije važno, mi konje, volove i mazge više nećemo terati i opanke derati. Ko je sačekao, dočekao je, ko nije imao sreće, eto mu je mučna i teška, bliska i daleka prošlost.
Ovo horizontalno mišljenje me samo učvršćuje u lepoti slike jedne nadolazeće svetlosti, jer nas na kraju tunela zaista čeka... Izlaz ili neka utešna reinkarnacija. Samo treba verovati. I zaboraviti na prazninu svakojakih taština.
Bon Voyage Mon Cher Grand Camion.

(Oktobar 2016)

1 May 2017

Zima jednog leta



Trenutno ne potapate svoje sunca i vode željno telo u nekom od proverenih, bliskih mora ili na nekoj dalekoj, namenjenoj egzotičarima, obali? Ne lomatate noge po gudurama domaćih ili tudjinskih planinskih venaca, hvatajući primetnu nijansu koju je nešto jeftinije moguće kupiti u solarijumu? Ne lečite bolne udove i kičmene pršljenove u nekoj od preživelih banja sa ili bez vaučera, ili nekoj stranoj, na glasu spa?  Jasno je onda da ste ili točkić vlade u zalasku, ili pak budući vladalac u izlasku; ili "socijalno" biće koje "živi" od socijale s kojom može priuštiti tek komadić hleba, čašu česmuše i lavor za pirkanje; ili uposlenik na minimalcu, ili srednje žalosnoj tj. prosečnoj plati; ili mrzitelj letnjih koještarija zvanih letovanje; ili čak sam premijer lično koji od 365 ili 6 dana, radi celih 367, bez namere da uopšte odmara osim izmedju ponoći i 3 ujutru kad mora da ustane i pripremi se za prijem par desetina hiljada zainteresovanih građana koje će u maniru pravog profesionalca, ali malo emotivno i više intelektualno, na momente rodjački a pre svega domaćinski, ugostiti do negde pred svoju laganu večeru. 

Ukoliko ste iz one prve grupe, ne treba vam zavideti jer ćete po nalogu svog i našeg Boga Oca, odmora videti tek u septembru. To i nije tako loše jer su aranžmani tad znatno jeftiniji, čime se neće ugroziti vaš bedan porodični, iako će se podjednako opteretiti jak državni budžet isceđen iz neposlušnih poreskih obveznika. Malo je samo nejasno kako to "tehničari" tj. Vlada u ostavci i dalje vlada za iste džeparce, dok će novoformirana umesto odmah na posao krenuti da odmara a da nije stigla ni da se umori od prethodnog nerada. Osim ako se pod tim ne podrazumeva obilan vonj tokom lobiranja za neku od pozicija apostola. No dobro, u vremenima kada smo najjači magnet za strane investicije, što bi trebalo da iznosi negde jačinu magnetnog polja oko 100 tesla (to je jače od onog naj američkog), apsolutno ima smisla uraditi nešto po pitanju podizanja (osim novog našem najvećem naučniku) i jednog spomenika u čast Oca Bogova koji je zaslužan kako za sputavanje godišnjih odmora saradnika, tako i za to što imamo najbolje radnike za "te pare" koje čine cenu rada. S obzirom da je u pitanju suma za koju taj civilizovan svet investitora ne želi ujutru da otvori očni kapak i započne svoj radni dan, zemlja belog roblja koje radi poput crnaca ili žutaća za šaku zrnevlja, uistinu nije loše mesto za bilo kakav naučni eksperiment o neprekidnom protoku besplatne energije koja pokreće ogroman kapital. 

Iz tog razloga više nismo na rubu propasti, već jedna od najbogatijih država Evrope, te svako spadanje u grupu onih kojima je kada milija od mora, ravnica od brda, smog od kiseonika, zaslužuje dobijanje ordenja za nehedonizam. Posla ionako ima previše, samo treba mudro ekonomisati. U to ime, protiv uroka neumerenog budućeg roda, prekomernu količinu paradajza treba zavrljačiti u potoke, mleko proliti niz asfalt,  a maloletnicima i penzionerima radne navike uterati letovanjem na voćnim plantažama gde će nakon 12-časovnog rada, osim kontinentalne nijanse barabar merljive sa morskom, obezbediti i "te pare". 

Slabo podnošljivu vrelinu leta rashladjuje dodatno razvijanje dobrih medjunesusedskih odnosa povremeno daleke, ali sa tendencijom nam približavanja Amerike, i  oduvek prijateljske Kube koja sticajem okolnosti na svojoj teritoriji održava neprijateljsku američku vojnu bazu i ozloglašeni zatvor Gvantanamo. Ozloglašen jer je u pitanju sabirni centar nahvatanih mudžahedina, verskih fanatika, zarobljenika sa područja Avganistana i Iraka, navodnih ili pravih terorista koji su dolaskom na dotično mesto obezbedili jednosobne samačke stanove i mučenja o kojima se glasno ne govori. Po nalogu sada već bivšeg imperijalističkog predsednika, poznatog mirovnog nobelovca, zatvor raseljava svoje stanovnike diljem sveta. U cilju praćenja svetskog trenda uvlačenja malih i nevoljenih u nezasite pozadine moćnika, dvojica dobrih momaka koji su verno sluzili Al Kaidi i Talibanima, i koji znaju sve tajne efikasnih samoubilačkih i masovnih terorističkih akcija, mogu nakon velikodušnog odobrenja naše domovine, računati na poznatu srpsku dobrodošlicu sa hlebom i solju. Dobijanje državljanstva se podrazumeva, kao i povezivanje sa ličnim porodicama i centralama u Sandžaku i Gornjoj Maoči. Sunovratnom politikom preuzimanja tudjeg otpada, pa i ljudskog, pomirićemo sopstvenu humanost i ideju svih prevazidjenih opasnosti po nacionalnu i svetsku bezbednost. 

Mi volimo svet. Samo sebe ne.  

(Jul 2016)