Već sam
štrikala o ovome. Pre tri godine. Dokaz trune u arhivi bloga za već daleku
2014-tu. I taman čovek pomisli da svet (s obzirom na to da nam je Mars u odnosu
na taj datum sada tehnološki mnogo bliže pa ćemo ubrzo svojim očima videti da
na njemu ima tople vode, da su kola počela sama da voze i sama donose odluku da
li će ako moraju pre da zgaze babu ili devojku, ili ipak ubiju sebe i svog
pasivnog vlasnika, da jedna kuća može da izađe ispod štampača za tri dana, da
nam na koncertima već pevaju hologrami umrlih giga starova, da se računi mogu
plaćati pukim prepoznavanjem fizionomija osetljivim okom kamere a istim ući na
sopstveni računar bez da trošiš vijuge koja šifra beše, da postoji aparatura
koja za par minuta može na osnovu kapi krvi da odredi da li već treba da kupiš
grobno mesto iako ti sve mrda, da pomoću ugrađenih čipova invalidi mogu u nekoj
meri povratiti izgubljene pokrete), taman čovek pomisli da svet ide
napred i da sada treba i na drugim poljima smisliti nešto konstruktivno novo,
kad - ništa. Kad to bajato, nazovi - nešto dobije srazmere kuge, od čijeg
košenja broj žrtava gluposti raste poput pečuraka od uzbuđenja orošenošću kišom.
U redu,
ima nešto u tome - danas sam lepša (i pametnija, i energičnija, i
maštovitija, i sigurnija u sebe, i zdravija, i mlađa, i sve) nego sutra. I to
treba ovekovečiti (čisto da se obavestiš u budućnosti kako si nekada izgledao,
i šta, i gde radio, i proždereš se od muke kako te vreme okrnjilo), sačuvati za
nezainteresovane potomke za bilo šta prošlo u nekom albumu s koricama (a ne u
folderu koji može progutati sajber mrak), uživati u samom činu oslikavanja
situacije, uz jalov pokušaj memorisanja mirisa, glasova, nijansi, podeliti to
sa sadašnjicom i najbližima u njoj, znajući da to vole ali manje nego tebe
samog. Zabeleži to.
U redu,
ima nešto u tome - danas putujem i hoću da uhvatim liniju skulpture, krova,
klupe, fontane, uličnog svirača, umornog lista, čamca, otvorene školjke, kišnu
kap, dečiji osmeh, lice starice, svoj palac, raskupusani kofer, raščupanu kosu,
otvoreni notes, mačiji brk, odgriz jabuke, stopalo u pesku, komad bižuterije,
nečiji prozor, žicu na gitari, skupe cipele, sunčane naočare, slamnati šešir,
pupak, pahulju na kapi, licidersko srce, šoljicu vrelog čaja, zgodnog
policajca, sumornog prosjaka, dim cigarete, bidermajer, brkove, slap vodopada,
drvo bez šume, svoje usne, uho sa minđušom, linije na slepoočnici, saksiju,
tobogan, udubljeni jastuk, čipkanu zavesu, isplaženi jezik, džepni sat, uže,
bubamaru, odraz u vodi, jer toga neće biti sutra, a ako bude neće biti isto.
Imaj to.
U redu,
ima nešto u tome - danas si model, snimaš obične, pristojne reklame ili
editorijale, prodaješ nešto što bi se ionako prodalo ali uz tvoje lice deluje
primamljivije. Od toga preživljavaš ili živiš, i nekome si poslovno potreban
koliko i ti njemu. Imaš dovoljno ili više od očekivanih za tu karijeru godina
ali je tvoja predanost i profesionalnost skladu sa zahtevom trenutka. Ne
povređuješ vanvremensku lepotu banalnošću. Ne i sutra, osim ako nisi Veruška,
Hatonova, Rosijeva ili Iman. Podeli to.
U redu,
ima nešto u tome - danas si skuvala ručak ili kolač kakav nećeš skoro spremiti,
možda predivno izgleda, skoro da miriše sa slike, a sutra ga već neće biti. Ili
si pojela tuđe majstorije fantaziju. Sačuvaj to.
U redu,
ima nešto u tome - danas si bila sa prijateljima, ili nekom veoma dragom osobom
i želiš da taj vaš trenutak, zaglavljen u vašoj duši bude podeljen sa drugima.
Poput deljenja sreće koju niko nikad ne može da oseti i razume, ali od koje sam
letiš. Sledi to.
U redu,
sigurno ima nešto u tome da si potpuno odlepila skidajući se u gaće i wonderbra
na svom ili tuđem krevetu, a sve na virtualni uvid prijateljima, njihovim
prijateljima, prijateljima trećeg kolena prijatelja a i neprijateljima
prijatelja, neznancima voajerima, znancima šarmerima, rođacima da pene, komšiji
da blene, kumovima da ogovaraju, koleginicama s posla da popiju od muke prozak
a kolegama da se slika zauvek ureže u mozak. A možda si i bez gaća a da ne
zarađuješ zvanično na tom nedostatku (mada realno i odgovorno možeš da mlatiš
novce za tu oskudicu još koliko sutra, samo da te primeti pravi umetnički
direktor fotografije i pokretnih slika). Pri tom svi znaju sve tvoje kupaće
kostime, raspored tvojih mladeža, broj ruževa, senki i sjajeva za usne, sve krpe
kojima tovariš ormane, sve plaže na kojima peskariš svoje telo uslikano 167
puta za pažljivo odabrani mozaik fotošopiranog struka i celulitnog butića, i
tvoje nabubrele od hemije strastvene usne, i natrćene guzove, i profi iscrtane
vodootporne obrve koje zmijuljčasto valovito uokviruju tvoje mačkaste
polupospane oči. Bez maske ko te nije video raskošno bi te platio. Ako pri tom
ne trošiš jezik (ne samo onaj za palacanje i lizanje sladoleda, nego i za
oblikovanje jednostavnije rečenice a da nije pokradena ili izvučena sa
"motivacionih" postera), mozak (koji obožava tuđice, jer sopstveni
uzbuđeno reaguje samo na štras, pivo, folk, splavove, klubove, srećnu tv,
miniće i muške lajkiće), oči (kojima pomno pratiš instamiligramuše i
instant-gramove), obrazovanje (može jedan testić opšteg obrazovanja na
brzaka?), imaš barem dva i po profila na fejsu, tri na instagramu i minimum 100
do hiljadu plus vernih pasa koji te prate i tresu se od radosti na bljesak
tvoje guze ili zuba, uz to godina preko 25 (ispod je sve tolerantno, pa i
nedostatak dobrog ukusa, razuma i samosvojnosti), ili oko 45 (selfara milfara
kojoj kucka kuguarsko vreme), pa do 65 (prava panterka koju već odavno vide kao
hodajući leš ali ti to ne kontaš jer si u glavi tek mlađa punoletnica), ima
nešto u tome da ti treba stručno, instrumentima i palpativno - vizuelno
pregledati ego i postaviti ti dijagnozu. Ozbiljnu, medikamentski nelečivu,
smrtonosnu po pitanju ishoda popravljivosti. Osim ako ne hvataš estete kojima
će se na tebe dići (ego naravno, jer poznaju takvu jednu specijalnu osobu, čime
ćeš bustovati i svoj), vabiš vršnjakinje nad kojima ćeš se slatko iživljavati
pokazujući kako si trtastija, pločastija, ribastija, i izazivaš na crtu
konkurentkinje po maniji šta god ona za posledicu imala. Ako si još
naobrazovana, prozi i poeziji sklona, pa možda i knjige pišeš ali bez selfića
ne možeš da dišeš, slučaj beznadeži dobija na kilaži. Ako si tu da bi
populaciji skraćivala dah, izlučivala joj bale, cedila im komplimente,
podilazila sopstvenom (ne)samopouzdanju, obezbedila doživotnu apanažu i plaćene
plastične operacije izuzev one na mozgu jer silikonski još uvek nije smišljen
za zamenu zakržljalih, da bi pokazala kako si drugačija od kalupskih klonova
koje predano slediš, da su tvoje veće od njihovih (šta god da je u pitanju,
veličina je ipak najbitnija), da se možeš dočepati onog s debljim (novčanikom
naravno), jako upri! Zapni svom snagom jer su nadolazeće, mlađe još drčnije,
gladnije i spremnije da se seciraju do potkožnog tkiva i daju i severni i južni
pol (-ni organ) za dobru sumu, tašnicu, Dubai ili hiljaditi lajk.
Bez
telefona ne zalazi u kupatilo ako već nemaš za more. Ili barem zabeleži brč u
bazenčiču, rečici, jezercetu ili bari. Ne raspremaj posteljinu, seksije je
izviti se u znojavim drtijastim čaršavima. Jaši sprave po teretanama
nemilosrdno jačajući -cepse, maximuse, minore i majore. Kupuj skupe stvari i
izvrni etikete na videlo. Hvataj seljobrtije za grupnjak selfije. Overi sebe u
svakom ogledalu u stanu i okolini, i obavezno nosi sa sobom ampule hijalurona
za slučaj prisustva masivnijih konkurentskih kljunova. Ispred objektiva budi
ili opako ozbiljna, ili vruće instalirana, sredina je ovde kao i za sve krah.
Ćurličuće sentence obnavljaj pred ogledalom, jer tako izgledaš sigurnije i
prosvećenije. Naglas neprekidno mantraj, a kroz pisane statuse obavezno za
gluve i slepe postuj kako si prelepa, prezgodna, preduhovita, preemotivna,
prenenadjebiva, prepametna, previše svega da bi bila shvaćena, i kako sebe
voliš, i kako mogu samo da ti ispuše muštiklu koliko si srećna što imaš sebe i
što tupsići ne vide šta propuštaju ili šta bi mogli dobiti (makar sebi išla na
živce neopisivo ponekad). Ako te startuju samo zbog tvog hopa cupa izgleda,
zanemarujući pojedine rupe (najvažniju u stvari - onu u glavi), pošteno su te
zaslužili (o tome si ionako maštala celog života, ali pažljivo odaberi među
desetoricom ozbiljno zainteresovanih, da ne bude posle - malo keša i kreditnih,
ili pametniji od mene ništa ga ne razumem, ili požurila da ga ne ispustim a
mogla da uhvatim iha). Obavezno za prijatan dan, javnosti u zoru isporuči dozu
svog jutarnje svežeg, "gologuzom šminkom" obrađenog, lica, a i onog
maskembalskog što je u sjaju šljoka išlo na pijac, prodavnicu, školu, posao i
kafanu. Sa 15 izgledaj kao da ti je 25 jer ćeš se pre ubaciti u promet i dobiti
kvalitetniju vožnju, sa 25 insistiraj da bude kao da ti je 35 jer je tad lakše
uloviti dobrostajaćeg od 45, sa 35 preventivno rekonstruiši fasadu da se neko
ne spotakne o tvoje prve ozbiljnije bore, sa 45 izgledaj kao da ti je 15 jer
ćeš u suprotnom biti izbačena iz saobraćaja, sa 55 kamufliraj činjenicu da te
bole hormoni, leđa, kolena, da si poprilično ćorava i već sklona zaboravljanju,
sa 65 kao prava gilfica ugrabi barem jedan spori jedri mladi plen i pojedi ga u
slast. A posle toga...otvori lažni nalog na socijalnoj mreži i budi šta god
hoćeš jer si celog života bila ono što drugi od tebe očekuju, premda je u
stvari svakog za svakog apsolutno briga. Konačno budi svoja jer ako to nisi
shvatila na vreme, i bila takva kada je trebalo, a trebalo je 50-60 godina
ranije, preostaje ti samo da se baciš. U mrak sopstvene gluposti. Da te
proguta. I ispljune u svemir besmisla.
Ako si neka toliko fina da kupaće i obične gaće
ostavljaš samo za šetnju po plaži ili spavaćoj sobi (mada može i tu uvek da
klikne neka umetnička prilika za umetnički performans za zabalavljenu umetničku
publiku), ali nikako ne možeš da se suspregneš da ne obavestiš kad ideš u
šoping, šta si kupila (a usput možeš da priupitaš za savet koji te zapravo i ne
zanima, šta da odabereš i da li ti nešto famozno stoji); da neizostavno uslikaš
svoju posetu frizeru, manikiru ili šminkeru; da obavestiš gde, kako i sa kim si
provela popodne ili veče; da neizostavno uslikaš detalje svog toplog, ko iz
dvorca uređenog doma (još ako je u inostranstvima ili nekom egzot mestu - to
izazavistije * izaziva veću zavist); da rečito (sa otrovom u pozadini)
ubadaš neprosvećene svojim vrhunskim stylingom uz besplatnu obuku o šiku
modnih marki i šminkeraja; pri tom antibi(di)otski (na svakih 8 sati ili
kraće-duže, u zavisnosti od ozbiljnosti bolesti) mudrolišeš o životu kako bi
pokazala da nisi samo lepotica nego i pčelica; da na dnevnoj bazi znatiželjni
auditorijum podsećaš kakve sve kožne, udne, kosmate, čulne performanse poseduješ
da se budale ne zaborave i prorede lajkove; da s vremena na vreme iskritikuješ
sapatnice (po izazivanju pažnje) zbog njihovog virtualnog pregalaštva, dok
ćorava kod mozga upravo sve to isto radiš; da nakačiš sve omiljeno i najkulije
i na Instagu uz bar pet hashtagova koji će privući neku hiljadarku zaludnih ko
zna odakle pratilaca sa osrednjim životima kojima godi uvid u tvoj savršeni
(paz' da jeste). Ako uz to imaš i kuče, mačku, autić, ili najveći bingo zvani
dete/decu koja su simpatičan topao dekor koji govori o sređenom porodičnom raju
kakav bi svaka domaćinska muškarčina ili svestrana nefeministkinja
poželela, pa time i srcićem na prikazano odreagovala - nema sreće veće. Da ne
iskoči iz vreće. I da si obavezno u neki raritetni kadar ubacila i mužjaka koji
će te ako je u zlatnicima moćan a nije ružan, načiniti savršenom, da ne ispadne
da je neki bezličan šonja. Ako muškića nemaš, nema veze, imaš sebe, malo li je?
Nek pocrka duhovna i fizička sirotinja. Blago tebi. I svima koji u to veruju
ili se tome klanjaju.
Pitam se, da li sam zadrta, ili od zlobe sebi kobna, da stvarnost ne razumem, ili bar slabosti ljudske. Da barem kao žena potrebu za obožavanjem shvatim, ako već ne umem sve to sama da pratim. Pitam se da li je žensko shvatanje pojma fatalnosti (ujedno i muško), usko povezan sa "fatanjem" neke manje dodirljive osobe ili života, ili je umišljeni fatalizam čist fanatizam. Pitanja bez odgovora pate. Zato ih treba obuzdavati.