Postavila mi je
pitanje – Šta je greh?
Odgovorila sam – Greh
je kada protraćiš život.
To je bila moja prva
misao.
Greh je…
Kada znaš da je moglo
drugačije ali tada nisi znao kako do drugačijeg doći, možda zbog kukavičluka, a
možda i zbog toga što je samo tako moglo da završi ili pak počne. Desi se i da
ne znaš da drugačije uopšte može, ali se onda lična ne broji, osim ako si
slutnje ugušio. Kada iskustveno spoznaš da se nijedan trenutak ne vraća unazad,
ali umesto da ga potpuno proživiš, probaš da ga premestiš i naknadno dozoveš
mislima, da sačuvaš njegov intenzitet i važnost, i po ko zna koji put napraviš
ustupak svojoj lenjosti. Kada strah pobedi nameru. Kada žmuriš na težinu,
oslanjajući se na lako. Kada bežiš umesto da hrliš. Kada te zavede hodanje
umesto trčanja. Kada puziš umesto da gledaš odozgo. Kada zajašeš na reči umesto
na dela. Kada uzmičeš u priči osvajanja. Kada spavaš usred neophodne budnosti.
Kada si lakom a glad je jedina mogućnost da preživiš. Kada spajaš nespojivo, i
lomiš celo. Kada vežeš umesto da otpustiš. Kad se braniš od zagrljaja, ali
podmećeš obraz teškoj šaci. Kada si sâm i nesklon drugom, znajući da će
zatvor sa uvek otvorenim vratima postati još teži, jer ne da napolje. Kada
visiš o koncu koju “lutkar” vodi. Kad si duševno neuredan. Kada ne želiš ništa,
ili ne znaš baš šta, do samog kraja. Kada volju ubijaš bez nadoknade . Kada se
ne smeješ sebi. Kad opslužuješ hirove. Kada se okružiš onim što prezireš. I
onim koga ne ceniš ali te zavede sjajnim plaštom. Kada umreš u sebi i dalje
ostajući živ, uprkos otporu da si tu, i otporu koji te već slomio. Kada živiš
ne trebajući nikome. Kada su ti dovoljne mrvice dok se daviš veknom. Kada žeđaš
pokraj infuzije sokova. Kada spavaš na krevetu realnosti. Kad izbacuješ snove
kroz prozor. Kada sagoriš od tuđeg leda. Kada vučeš beznačajnu i bezličnu
prošlost kao preteški krst na leđima. I kada onu lepu činiš lepšom, ružnu
ružnijom, umesto da u konačnosti umivene ili prljave ostanu na mestu kome
pripadaju. Kada sebi zadaješ smrtnu kaznu ni za šta. I oslobađajuću presudu za
najgore zločine. Kada si samo svoj i nikad ičiji. Kada ti sumnje u paramparčad
raznesu mir. Kada te traka na cilju ošine prvog, dok saplićeš sve ostale kraj
sebe. Kada si poslednji a sa najbržim nogama. Kada pomešaš boje koje su
neskladne. Kada si nem pokraj muzike. Kada te gubici ne nauče gradaciji tuge.
Kada te tuga nauči isključivo bolu. Kada se okružiš bukom dok te tišina
očajnički traži. Kada presuđuješ odsrcativno. Kada pristaneš na ono zbog čega
sebe zamrziš. Kada voliš uslovno. Kada želiš ono/g što tebe neće. Kad si
s/umoran od onog što ti život ljubavlju hrani. Kada ti nemoć odseče moć
upornosti. Kad razum sakriješ od srca. Kada te neprijatelj raspori tvojim
oružjem. Kada spotakneš istinu jer ti je prijatnija laž. Kada ti surovost
proguta dobrotu. Kada te sopstvena površnost podjarmljuje. I neveran si svojoj
srži. Kada plačeš od nemoći zbog loše procenjene moći. Kada si veran sopstvenim
slabostima na koje upireš kod drugih. Kada ti nije jasno i ne želiš da pitaš.
Kada ti je svejedno i to ti ne smeta. Kada lečiš već odavno istrulele leševe.
Kada vreme pregazi tvoje vreme. I tebe koji pokušavaš da ga zaustaviš u sebi,
iako si ušao u kazneni prostor. Kada si imun na bol drugih, iako bi te
istovetna pojela. Kada si zaslepljen prilikama koje ti ne pripadaju. Kada umeš
da ubiješ ne primetivši da si time postao žrtva. Kada lucidno sanjaš dok
maglovito živiš. Kada obećanja od srca data zaboraviš. Kada podigneš zid tamo
gde dodiri leče. Kada ti sećanja linčuju budućnost. Kada najbolja osećanja
postanu samo bleda sećanja. Kada si spreman da uzmeš ne dajući ništa zauzvrat.
Kada kopaš po kanalima bezizlaza. Kada veruješ u čuda mada znaš da si koliko i
drugi nečudotvoran. Kada misliš da si poseban iako ogrezao u jednostavnosti.
Kada zalutaš jer si znao samo gde nećeš. Kada tražiš oproštaj za nešto što
nikom nikada ne bi oprostio. Kada premeriš svaki korak premda nećeš krenuti
nikud. I kada ideš brže no što mogu oni koji od tvog hodanja zavise. Kada
dozoveš večitu zimu u potpunoj nagoti. Kada presečeš, iako će te sopstveni mač
raspoloviti. I kada lepiš pocepanu i zauvek oštećenu vrednu “sliku”. Kada odeš
iako ćeš zauvek tu ostati, ali te neće videti. Kada zalivaš suzama svoj
isplanirani zločin. Kada uskratiš sebi dva koraka nazad i jedan napred. Kad ti
je presuda ega jača od zakonitosti savesti. Kada te svest o propuštenim
prilikama gurne niz liticu.
Da, mislim da je
zaista najveći greh proćerdati svoj život. Živeći ga onako kako želiš i kajući
se što se moglo još nešto iskoristiti, znači jedan ipak ispunjen. Ili onako
kako želiš ali da je moglo drugačije, čak i manje dinamično, ipak je smislen .
Ili onako kako ne želiš i da je prekasno da išta promeniš, osakaćen je. Ili
onako kako ne želiš i da možeš možda još nešto da učiniš ali da ne znaš šta u
stvari želiš, ili kako, sputan je.
A do spoznaja obično
dođeš kada znaš šta bi radio, da je samo koja decenija manje, samo što koja
decenija više sada ne da da se diše. Možda je najveći greh samog života što nam
postaje jasniji , razumljiviji, lakši za korišćenje onda kada više nemamo
snage, moći i volje da ga “zloupotrebimo ” odnosno prilagodimo sebi, da u
potpunosti uživamo u njemu. O onih sedam smrtnih svakog smrtnika nekom drugom
prilikom… a u međuvremenu treba pre-živeti i poraditi na neproćerdavanju. Već
duboko ogrezla u grehu teme, ostaje da više puta prođem kroz mnogo navedenih
“kada” i probam da se iskupim. I ko će mi oprostiti za ne/učinjeno sve?