29 July 2017

Grešnost

       


        


       Postavila mi je pitanje – Šta je greh?
Odgovorila sam – Greh je kada protraćiš život.
To je bila moja prva misao.
Greh je…
Kada znaš da je moglo drugačije ali tada nisi znao kako do drugačijeg doći, možda zbog kukavičluka, a možda i zbog toga što je samo tako moglo da završi ili pak počne. Desi se i da ne znaš da drugačije uopšte može, ali se onda lična ne broji, osim ako si slutnje ugušio. Kada iskustveno spoznaš da se nijedan trenutak ne vraća unazad, ali umesto da ga potpuno proživiš, probaš da ga premestiš i naknadno dozoveš mislima, da sačuvaš njegov intenzitet i važnost, i po ko zna koji put napraviš ustupak svojoj lenjosti. Kada strah pobedi nameru. Kada žmuriš na težinu, oslanjajući se na lako. Kada bežiš umesto da hrliš. Kada te zavede hodanje umesto trčanja. Kada puziš umesto da gledaš odozgo. Kada zajašeš na reči umesto na dela. Kada uzmičeš u priči osvajanja. Kada spavaš usred neophodne budnosti. Kada si lakom a glad je jedina mogućnost da preživiš. Kada spajaš nespojivo, i lomiš celo. Kada vežeš umesto da otpustiš. Kad se braniš od zagrljaja, ali podmećeš obraz teškoj šaci. Kada si sâm i nesklon drugom, znajući da će zatvor sa uvek otvorenim vratima postati još teži, jer ne da napolje. Kada visiš o koncu koju “lutkar” vodi. Kad si duševno neuredan. Kada ne želiš ništa, ili ne znaš baš šta, do samog kraja. Kada volju ubijaš bez nadoknade . Kada se ne smeješ sebi. Kad opslužuješ hirove. Kada se okružiš onim što prezireš. I onim koga ne ceniš ali te zavede sjajnim plaštom. Kada umreš u sebi i dalje ostajući živ, uprkos otporu da si tu, i otporu koji te već slomio. Kada živiš ne trebajući nikome. Kada su ti dovoljne mrvice dok se daviš veknom. Kada žeđaš pokraj infuzije sokova. Kada spavaš na krevetu realnosti. Kad izbacuješ snove kroz prozor. Kada sagoriš od tuđeg leda. Kada vučeš beznačajnu i bezličnu prošlost kao preteški krst na leđima. I kada onu lepu činiš lepšom, ružnu ružnijom, umesto da u konačnosti umivene ili prljave ostanu na mestu kome pripadaju. Kada sebi zadaješ smrtnu kaznu ni za šta. I oslobađajuću presudu za najgore zločine. Kada si samo svoj i nikad ičiji. Kada ti sumnje u paramparčad raznesu mir. Kada te traka na cilju ošine prvog, dok saplićeš sve ostale kraj sebe. Kada si poslednji a sa najbržim nogama. Kada pomešaš boje koje su neskladne. Kada si nem pokraj muzike. Kada te gubici ne nauče gradaciji tuge. Kada te tuga nauči isključivo bolu. Kada se okružiš bukom dok te tišina očajnički traži. Kada presuđuješ odsrcativno. Kada pristaneš na ono zbog čega sebe zamrziš. Kada voliš uslovno. Kada želiš ono/g što tebe neće. Kad si s/umoran od onog što ti život ljubavlju hrani. Kada ti nemoć odseče moć upornosti. Kad razum sakriješ od srca. Kada te neprijatelj raspori tvojim oružjem. Kada spotakneš istinu jer ti je prijatnija laž. Kada ti surovost proguta dobrotu. Kada te sopstvena površnost podjarmljuje. I neveran si svojoj srži. Kada plačeš od nemoći zbog loše procenjene moći. Kada si veran sopstvenim slabostima na koje upireš kod drugih. Kada ti nije jasno i ne želiš da pitaš. Kada ti je svejedno i to ti ne smeta. Kada lečiš već odavno istrulele leševe. Kada vreme pregazi tvoje vreme. I tebe koji pokušavaš da ga zaustaviš u sebi, iako si ušao u kazneni prostor. Kada si imun na bol drugih, iako bi te istovetna pojela. Kada si zaslepljen prilikama koje ti ne pripadaju. Kada umeš da ubiješ ne primetivši da si time postao žrtva. Kada lucidno sanjaš dok maglovito živiš. Kada obećanja od srca data zaboraviš. Kada podigneš zid tamo gde dodiri leče. Kada ti sećanja linčuju budućnost. Kada najbolja osećanja postanu samo bleda sećanja. Kada si spreman da uzmeš ne dajući ništa zauzvrat. Kada kopaš po kanalima bezizlaza. Kada veruješ u čuda mada znaš da si koliko i drugi nečudotvoran. Kada misliš da si poseban iako ogrezao u jednostavnosti. Kada zalutaš jer si znao samo gde nećeš. Kada tražiš oproštaj za nešto što nikom nikada ne bi oprostio. Kada premeriš svaki korak premda nećeš krenuti nikud. I kada ideš brže no što mogu oni koji od tvog hodanja zavise. Kada dozoveš večitu zimu u potpunoj nagoti. Kada presečeš, iako će te sopstveni mač raspoloviti. I kada lepiš pocepanu i zauvek oštećenu vrednu “sliku”. Kada odeš iako ćeš zauvek tu ostati, ali te neće videti. Kada zalivaš suzama svoj isplanirani zločin. Kada uskratiš sebi dva koraka nazad i jedan napred. Kad ti je presuda ega jača od zakonitosti savesti. Kada te svest o propuštenim prilikama gurne niz liticu.
Da, mislim da je zaista najveći greh proćerdati svoj život. Živeći ga onako kako želiš i kajući se što se moglo još nešto iskoristiti, znači jedan ipak ispunjen. Ili onako kako želiš ali da je moglo drugačije, čak i manje dinamično, ipak je smislen . Ili onako kako ne želiš i da je prekasno da išta promeniš, osakaćen je. Ili onako kako ne želiš i da možeš možda još nešto da učiniš ali da ne znaš šta u stvari želiš, ili kako, sputan je.
A do spoznaja obično dođeš kada znaš šta bi radio, da je samo koja decenija manje, samo što koja decenija više sada ne da da se diše. Možda je najveći greh samog života što nam postaje jasniji , razumljiviji, lakši za korišćenje onda kada više nemamo snage, moći i volje da ga “zloupotrebimo ” odnosno prilagodimo sebi, da u potpunosti uživamo u njemu. O onih sedam smrtnih svakog smrtnika nekom drugom prilikom… a u međuvremenu treba pre-živeti i poraditi na neproćerdavanju. Već duboko ogrezla u grehu teme, ostaje da više puta prođem kroz mnogo navedenih “kada” i probam da se iskupim. I ko će mi oprostiti za ne/učinjeno sve?

25 July 2017

Kriv-da i Prav~da






Pisala sam već. Ne o tome jer je friško, ali da o onome što se ranije izrodilo kao posledica ružnih postupaka nekih u duši ružnih ljudi. A ružan po postupcima čovek, od ljudskosti i ne nosi ništa, te se ne može ni nazvati osobom, dok ga poistvećivanje sa bićem koje se bori za opstanak, i uglavnom napada zbog hrane, ne može izjednačiti sa životinjom. Reč je o otpadu kome je kao rezultatu fizičkog ''rada'' roditelja dato da misli, oseća, govori, pruža, stvara, ali koji je uspeo da sve to izvitoperi i opstane kao greška (genetska, sistemska ili prirodna, a možda i sve zajedno).

Nakon tragedija, prečesto naslućenih, predvidivih, neiznenađujućih (za one u neposrednom okruženju) - muk. Slede masovni izlivi ljutnje prema otpadu i društvu nesposobnom da strašne ishode spreči, ili bar ne dozvoli da se ikada više ponove. Međutim, ponavljaju se, i to nekako sve češće, sve osionije, još dramatičnije po svom obliku, sadržaju i scenariju. Na svetlost dana izlaze ne samo duševne, nego oku i dodiru vidljive modrice od batina, davljenja, ožiljci od noža ili stakla, snimci polomljenih udova, rebara i slomljenih vilica, pisma napisana u očaju a upućena onima koji bi to jedini mogli da obuzdaju, tajne koje to nikada nisu ni bile, jer se bol, kako fizički tako i psihički ne može sakriti ispod tepiha poput prljavštine ili neprijatne prošlosti. Na videlo isplivava otelotvorenje zla koje ne krije svoj pohod na slabe i nejake, niti banalne razloge i povode realizovane brutalnosti, ne mareći pri tom za konvencije ponašanja, moralne okvire, ljudskost, a ponajmanje za logično rešenje neumeća nošenja sa situacijom, tako jednostavno za upotrebu - ostaviti nekog na miru ako već ne možeš s njim.

Ali zlo ne radi po principima razuma.  Ono vlada otpadom. Prosle godine je u našoj zemlji bilo oko 30, a u pređašnjih deset godina preko 300 ubijenih žena od strane svojih partnera. U par proteklih nedelja osvanule su vesti o tri žrtve, od kojih jedno četvorogodišnje dete koje je nastradalo zajedno sa svojom mamom od ruke otpada u liku svog oca. Iza užasa se iskobeljala i nemilosrdna istina o apsolutnoj indolentnosti socijalnih službi i delioca pravde prema žrtvama koje su već otvoreno vapile za bilo kakvom pomoći i izbavljenjem od psihopata koje im dišu za vratom. Svima je bilo svejedno, osim bliskih žrtvama koji su zajedno sa ubijenima unapred slutili i znali da sve te porodične tragedije mogu izaći na nešto još gore. Svejednost koja se može podvesti pod nemar, neprofesionalnost, potkupljivost, strah od odmazde, bahatost.

Kada svi o nečemu nešto znaju, a prave se da to nešto ne postoji, ili umanjuju njegovu težinu, mogu li se smatrati saučesnicima u ubistvu? Kada zakon zažmuri na otvorenu opasnost, otvorene pretnje, vapaj žrtve da joj treba zaštita, može li se takav smatrati dovoljno lošim da i bio zamenjen nečim i nekim efikasnijim? Kada se sve završi na zaključku da su ubice ne za zatvor nego ludnicu, može li to da oživi brutalno ubijenog i otpad učini manje opasnim i izlečivijim? Kada to može da se desi bilo kome i da prođe uglavnom uz uzbunjivanje i zgražavanje javnosti, uz zatvaranje zločinca na kraće staze, rastegljivost kazni i olakšavajuće okolnosti pri njihovom izricanju, kada od načinjene štete i nenadoknadivih gubitaka peru ruke oni koji su najodgovorniji za prevenciju i sprečavanje ugrošavanja života, može li iko verovati sistemu i ljudima?

Srpsko pravosuđe se do sada držalo takozvane retributivne pravde. Spominje se da je pod uticajem socijalističkog viđenja da jedino zatvor može resocijalizovati počinioca krivičnog dela, srpsko krivično zakonodavstvo bilo zasnovano na tradicionalnom retributivnom sistemu i oštrijem odnosu prema kriminalitetu. Međutim, pre jedne decenije započet je proces reforme zakonodavstva i postepenog uvođenja restorativnih elemenata pravde. To podrazumeva načelo oportuniteta pri pokretanju krivičnog gonjenja, te navodno obraćanje pažnje na interese žrtve, ali i uvođenje alternativnih sankcija za neka lakša krivična dela.


Prosto rečeno, umesto da po pravilima retributivne pravde (čak je i ona blaža) zaglavi doživotnu i-ili barem 40 godina korisnosti po najdubljim rudnicima, restorativnom pravdom kriminalca treba poštedeti klasičnog zatvora, jer u njemu može zakačiti fobiju od zatvorenog prostora, pokvariti se u društvu drugih kriminalaca, može postati depresivan i nesrećan, te dodatno problematičan i osvetnički raspoložen zbog ponižavajućeg tretmana u tamnici. Zato se stavom - mir, mir, mir, niko nije kriv (nije zločinac kriv što je izgubio živce, što mu je namešteno, ili što ga je žrtva izazvala, a ni žrtva što je morala da bude izdržljivija, da ne potkazuje, goni i žali se), novom pravdom teži uspostavljanju harmonije u zajednici. To se postiže dijalogom, iz koga treba da vrca razumevanje i saosećanje za potrebe obe strane u procesu. Na taj način, zločinac ima šanse da se popravi, da iz ugla žrtve kad mu se nacrta shvati koliko je bio obesan i bespotrebno nervozan (naravno, još bolje to može da razume ako je nekog oterao u grob, pa će mu savest biti na još ozbiljnijem ispitu), i da će se ako obeća i čvrsto odluči sigurno popraviti i nikad više ponoviti išta slično. Pokajanje i iskreno žaljenje možda neće nikog oživeti, ali je jedna duša (ubice) sigurno spašena.

Takvom integracijom zaraćenih strana, oštećenih na ovaj ili onaj način (malo duševnih bolova, slomljenih noseva ili zuba na jednoj strani ako ima sreće da ne izazove goru situaciju, te ponižavajućih lisica i ispitivanja na suprotstavljenoj), sistem radi na pomirenju i prevazilaženju suštinskih razlika. Žrtva više nije žrtva, okrivljeni nije ubica ili zlostavljač, vec su to samo strane u sukobu.
Neki bi rekli da za to što su počinioci najtežih kriminalnih dela, krvoločne ubice i silovatelji, te oružani napadači i vrhunski lopovi u 90% slučajeva i pored ležanja u buvari ponavljači krivičnih (ne)dela, krivica leži u prestarelom i neefikasnom krivičnom zakonu koji prenebregava psihologiju i njenu moć (o filozofiji tek da se ne govori). Ja bih rekla, biće da su krive njihove (pale ili preživele) žrtve koje im ne daju mira, te moraju da usavrše sistem rada i efikasnost sopstvene misije u ovom životu. Ako ćemo po restorativnosti, onda bi bilo efikasno samo sa njima fino popričati, pokazati im fotografije tuđe krvi koju su prolili, i objasniti da to nikad više ne smeju da čine. Nije to lepo.


Nije lepo. Previše je ružno. Previše teško. Previše strašno. Previše olako i svakako užasno da bi se žrtve i njeni egzekutori stavljali u isti koš. Da, gubim poštovanje u očima nekih koji me poznaju i smatraju da sam previše surova i zahtevna u kaznama prema zločincima (ne, ja nisam protivnik smrtne kazne, a doživotni robovski rad za ubice, i kastraciju silovatelja zdušno podržavam), ali jako dobro znam da se zlo teško preobraća u dobro, da mrtvi neće ustati iz grobova i nastaviti svoj život, da će silovane žene nositi taj žig na duši i strah od dodira do kraja života, da bi teško oprostili i razumeli otpad koji bi učinio nešto loše nama ili našim najbližima. I mislim da ovaj svet mora da počiva na pravdi, kako god se ona zvala, gde je žrtva uvek žrtva, ubica ubica, a naša moralna obaveza da i jednih i drugih bude što manje. I da verujemo da postoje oni koji to mogu da spreče, jer su za to plaćeni. A uzgred i - ljudi.