28 March 2019

Lepotica i zveri






Najlepša na svetu. Zelenim okićena, rekama upletena, planinama ogrnuta, ravnicom pružena, banjama okupana, voćnjacima namirisana, jezerima ozarena, livadama svedena. I naša. I očima ljubavi opisana. Oni kojima srce komanduje ne zure zenicama. Možda to više čine potpomognuti maštom i potrebom da se nešto drugačije a svoje uzdigne na pijedestal. Umešni smo da prepoznamo skrivene vrline, slatke tajne, i očiglednosti koje promiču. Ali uživanje uvek podupiremo sećanjima, distancu lečimo uspomenama, naklonost ubeđenjima.
Da bi mogli objektivno da sagledamo neka činjenična stanja, uvek se postavlja pitanje da li je za to neophodna vremenska, prostorna, ili misaona udaljenost? Ne samo da je to dovoljno, nego je važno imati sve tri. Obavezna klauzula je i - skidanje naočara, kontaktnih sočiva, uklanjanje magle i katarakte. Skupa aparatura u vidu mikroskopa i teleskopa nije potrebna, ali je zgodno imati satelit. Poželjna je i svesnost o tome gde su granice, i šta znači sve ono ispod, i iznad njih. Umemo li to?

Lepa je. Kada se razgrnu oblaci i horizont sa visine očiju ode nekud gore, a zemljina teža povuče na dole, kada pritisak u ušima počne da raste a visina doživljaja smanjuje, tada pogled počinje da se premešta sa nestvarnosti kojoj duša često stremi, ka onome gde se telo najbolje snalazi. Vide se najpre pravougaonici, kocke, krugovi i nepravilne mrlje razlivene poput prosutog mastila. Vidi se dodir ljudske ruke koja uredno iscrtava svojinu i trud. Vide se apstraktne slike umirujućih boja. Vidi se da je čovek i pored svoje malenkosti moćan da udari žig svog bitisanja. Sa poniranjem se geometrija širi, gea postaje bliža, kilometri cepkaju na dužine merene dlanom, člankom, ili jagodicom prsta. Praznine nema, bez obzira što je poneka površ uskraćena za ljude. Kuće se od praha pretvaraju u zrna. Iz žile kucavice se račvaju vene i kapilari. Odozgo vidiš da ogoljeni organizam duboko diše, da živi - punim plućima. Krila se lagano ustremljuju ka tlu koje se neumitno približava, čineći da se magloviti obrisi pretvaraju u oštre linije. Na paleti se boje nemirno mešaju, dobijajući nove nijanse... sve više one sive, smeđe, neodredive u svojoj turobnosti. Približene razbacane kockice sada deluju oronulo i umorno. One okupanih, novih, uglancanih površina odskaču od jednostavnosti davno ukotvljenog. Točkovi izlaze iz ležišta, spremajući se da teret na leđima spuste na sigurno. 

Nagli dodir, poskakivanje, oštar zvuk - rodino, hvala ti što postojiš. Noge se klecavo pomeraju ka izlazu iz metalne kutije, žureći da se dočepaju ulaza na svoje. Najpre te za nozdrve, kosu, odeću štipa smrad nevidljivog cigaretnog dima koji ti ne smeta ukoliko ste se odavno srodili i družite se redovno mada odmereno i ispod vela vaše zajedničke tajne koju izričiti, neki tuđi zakoni oštro kažnjavaju. Probaš da razumeš taj poriv o pušačkom neizdržu koji hvata za gušu i nevine, nenačete strašću ka nikotinu. Probijaš se što brže možeš ka otvorenom prostoru čiji darežljivi kiseonik obećava smrt svih klica mučnosti zarobljenih staklima. Ima je i tu neposredno, ali treba čvrstim korakom produžiti još malo, zaobilazeći svesno one koji je valjaju između prstiju, tu negde u mimohodu ili na parkingu. Zauzimaš spokojno svoje mesto u autu koji će te odvući sa periferije i odvesti ka cilju. Željan si vraćanja na poznati put, onaj posut događajima zaustavljenim u vremenu, ljudima koji ti nedostaju, lepim stvarima koje će se tek desiti. Bacaš znatiželjni pogled sa strane, tražeći znakove promena, boljitka koji si video u svojim snovima i nečijim obećanjima davno datim. Iz auta ispred, kroz prozor izleće prazna limenka. Postrance, na ivici auto puta pregršt plastičnih kesa igra svoj ludi ples. Oko hvata i lešinu udarenog psa koji nije mogao ni da nasluti da je za preživljavanje bitno obavezno pogledati na levo. Obod grada se preliva u unutrašnjost olinjalog suda u kome se krčkaju milioni duša. Ko zna koliko njih je uspelo da mu obeleži teritoriju grafitima sa smislom, i bez ikakvog, svojim imenom, i bezimenošću, i prostotom, lepotom, plemenitošću, zluradošću, gde sme, gde nikako, iz pakosti, usled ludila, zbog obesti, nevaspitano, umetnički, amaterski, neizbrisivo, prekrečivo. On liči na Geto, čak i tamo gde misli da bi ga po izgledu gospodinom prozvali. Na staro telo navlači novu odeću koja mu visi i deluje neprilično u svojoj neprivlačnosti. Smrdi iako se miriše. Rupe na trotoarima i u glavama onih koji dozvoljavaju arhitektonski teror i rogobatnost lome noge i oči koje ne veruju svemu onom što vide. Ne vide ono što je očigledno... Ne samo tu, nego ni istočno, ni severno, ni južno, ni zapadno. Navikle su se. Svejedno im je. Ignorišu. Ne priznaju. Ne shvataju da je lepotu odavno progutao mrak. I nepoštovanje iste. 

Ne, naša zemlja nije najlepša na svetu. Jedna je od najprljavijih, najzagađenijih, najnaruženijih, najupropašćenijih, najnapuštenijih, najzapostavljenijih država - od nas samih. Ima sličnih. Ima gorih. Ima beznadežnih. Ima uređenih. Ima siromašnijih u pogledu prirodnih darova koje su taj minimalizam dovele do statusa simpatičnosti. Ima prebogatih u svom obilju koje doseže do neistraženosti. Stecišta šuma, stepa, pustinja, prerija, kamena, planina, jezera, ravnica, žitnica, soli i sunca, leda i goleti, vetrova i talasa, tišine i odjeka, nedodirnutih sela, udaljenih gradova, beskraja koje ljube kontinenti. I do njih se stiže s neba, ili preko vode, očaravajući iz daljine, opravdavajući  ili razočaravajući blizinom. Pri susretu sa nepoznatim i tuđim, kritičnost sa brojem suočenosti raste. Priznajemo da se nismo prevarili u verovanju sopstvenim željama, ili opovrgavamo preporuke već uhvaćenih u zamku odobravanja. Divimo se. Ili odbacujemo, i znamo da tu više nikada nećemo doći. Volimo bez razloga. Mrzimo iz hira ili neke valjda objašnjive nužde. Ili ostajemo ravnodušni, poput već sitog i napojenog svime.

Više puta sam se vraćajući se s putovanja, kraćih ili dužih, pitala kako neko ko nikada tu nije bio doživljava moju zemlju. Šta je tu presudno, šta je ono što osvaja, šta je to što odbija, šta je moguće ispraviti, šta je beznadežno koliko god upirali prst na problem? Postoji li takvo mesto kome je nemoguće odoleti ili mu čak oprostiti nesavršenost, premda je priroda po sebi najveće savršenstvo, kakvog god lica bila? Pomislila sam, da li neko sletevši na beogradski aerodrom, ili prešavši bilo koju kopnenu granicu, iz bilo koje zemlje gde postoji red u svakom smislu ili bar delimično, oseća isto ono sa čime se sama suočavam svaki put kada se vraćam kući (ponekad pomislim da bi se to kući moglo uglaviti pod navodnike)? A to je osećaj beznađa (izuzimam ovom prilikom masivne razloge za to, tipa - slab životni standard, finansijska nestabilnost, loša zdravstvena zaštita, fizička nesigurnost, bezakonje, vladavina moći, okrnjen obrazovni sistem, globalna bežanija, nemoral, apatija, poremećeni međuljudski odnosi.... Bože, koliko ih samo ima... taman da se baciš u neku zagađenu reku, ili obesiš o neko neposečeno drvo od muke), osećaj bespomoćnosti (da je sve gore), osećaj ljutnje (zbog nemarnosti), osećaj besa (kako samo možemo ovako), osećaj gađenja (nismo dostojni imanja ičega), osećaj nepripadanja (jer znam da sigurno može drugačije i da sve to moje više to nije, iako me okružuje). Biti deo civilizovanog sveta podrazumeva civilizovano ponašanje, i ne samo iskazani respekt prema drugom, nego i prema sebi. Prema onom što je nasleđeno, i prema onom što ćemo nekome ostaviti. Biti posednik ičega, podrazumeva brigu o nečemu, a briga znači ljubav i pažnju. Da li mi zapravo dovoljno kao nacija volimo sebe? Da li je briga o fizičkom zdravlju strah od smrti ili cilj ka preživljavanju, a briga o spolja put ka miru unutra? Da li je težnja da se živi u zdravom i pristojnom okruženju bolest koja iziskuje bespotreban napor? Kako je samo lako diviti se onima koji umeju sve ono što je nama teško, i biti nemarni gad naspram svog jer to nije bitno? Novčana kazna ili samosvest kao uzrok i posledica za umetnost življenja u harmoniji linija, oblika i boja? Zar biti sluga prirode koja će ipak preživeti osim ako je ubiješ svojom ravnodušnošću? Pa posle nas nema ničeg, svet će nestati, raspasti se, otprhnuti u večnost zajedno za nama. Koga je briga za posečene šume, to je samo tvar koja greje hladne kosti. Kome su potrebne te reke kada već mogu daleko da odnesu progutano đubre. Ti zidovi, fasade nisu naši, već platna po kojima možemo pišati i pisati. Ti zaustavljeni izvori nas neće napojiti, ali će odabranima dati opravdanje što su u odumiranje života uložili svoj novac. Te deponije ne smetaju nikome jer je i ljudski život đubre. Te iskopane rupe i krateri će zatrpati naše strpljenje. Te musave zgrade i njihovi jezivi ulazi koji skrivaju manijake, njihovi škripavi liftovi koji propadaju, njihovi svetlarnici kroz koje lete samoubice, njihovi zakrčeni parkinzi, njihovi mračni zidovi koji će istrpeti naše prisustvo. Taj ljudski i životinjski izmet sa kojim igraš školice. Ti javni wc-i na otvorenom čije mesto sam biraš. Ta nadmoć smrada koji preliva retke kante za đubre. Te mutne vode u kojima plivaju nadute polumrtve ribe. To drveće na kome lepršaju patrljci nerazgradive plastike. Ta preklana i odbačena trupla na smetlištima što hrane muve i lešinare. Ta urušena zdanja što nisu kulturna baština već prošlost nepovratila se. Te staklene površine na temeljima ilovače - ogledalo zlokobnosti. Ti sakati stubovi novog kao podvučena crta neispravljive ružnoće. Baš to... ogrezli smo u ružnom. Naviknuti na haos i raspad. Omađijani propašću. Uspavani bezvoljnošću. Možemo da pobegnemo bilo kuda, na levo, desno, gore ili dole, i sve će delovati kao spas, kad se već u srži ništa ne može spasti. Tišina će nas navići na muk. Sivilo na drame sa normalno lošim krajem. Lepota će grcati da je spasu, ali joj niko neće pritrčati u pomoć. Neće hteti iako će umeti. 

Beg je lak. Zažmuriš na oba oka. Šum točkova odbrojava trenutke odložene svesnosti. Uđeš u dimnu zavesu i mahneš onome što ostaje. Podignu te krila. Otpustiš ventile i baciš pogled naniže. Slagalica se volšebno sama sklapa. Istina je, najlepša je to zemlja na svetu, ali samo odozgo. I tako blizu srcu iako na ozbiljnoj dubini. Progutaće je ipak oblak, i požar nedorečene ljubavi prema njenom postojanju, od čega će se pretvoriti u prah ali iz pepela ponovo roditi kada, i ako se vratiš. Ptica će te spustiti na neko drugo mesto. Izvesno je razočarenje, divljenje, upoređenje. Videćeš umetnost na zidovima metroa i pomešati ga sa muzejom. Neke čudne ljude koji ljubimčevo govance u kesi stavljaju u svoj džep. Uredno podšišanu travu. Osvetljene ulice bez rupa. Neokrnjene zidove stare preko 200 godina, iza kojih žive novi ljudi. Restauracije prošlosti koju sadašnjost poštuje. Kazne jednake za sve prestupnike koji čereče opšte ali i lično dobro. Drvorede pod konac. Parkirane automobile koji ostavljaju mesta za život i ljudima. Jutra koja mirišu na prašak i sveže pecivo. Djubre koje završava na predodređenom uništavalištu. Ispljuvci i slinci u maramicama. Reciklaža. I blamaža kada te uhvate u svinjariji koju ni svinje ne čine. Shvatićeš da sve funkcioniše drugačije od onog što nikako ne možeš da shvatiš jer takođe funkcioniše. Da, reći ćeš, ali ispod tog sjaja i glamura kriju se horde pacova koje jurcaju podzemnom kanalizacijom. Ima krajeva grada u koje od straha ne smeš da kročiš. Buđavih, teskobnih, turobnih podzemnih zmija sa mračnim ljudima u njenoj utrobi. Tona otpada koju niko ne skuplja jer je nastupio štrajk. Lokve krvi iza ćoškova kojima ne smeš prići. Zidove i žice izmešu bogatih i siromašnih. Prosjake rasute i onde gde ih ne mora biti. Pa to je isto, čak i gore! Oni imaju i mogu. Ili nemaju i ne moraju. Kao i mi, eto.

Zar je lepota ikada spašavala svet? Takva Dostojevščina ne može proći. Sve je zapravo trulo a istina maskirana nepotrebnošću. Oni su isti ili poput nas, samo se kriju iza uglancanih i sjajnih slika... Zar ne? I njima ne bi bilo stalo ni do čega, ali ih muče oni koji su plaćeni da terorišu skladom. A nama to nije potrebno. Zašto bi? Naš silom nametnuti od strane ulickanih, bedni život ćemo nositi ponosno. Pocepani, polupani, prljavi, ravnodušni... možemo mi da dezintegrišemo najsitniju česticu i pretvoriti u ništa. Uinat! Njima što misle da su bolji. Nama što možemo to postati kad god hoćemo. Dotle... pustite nas da budemo ružni i tužni. Može nam se a i nema te kazne koja može da se ne plati.
Neće biti lepa, ni približna prihvatljivoj lepoti naša zemlja. Ona je trenutno jedna obična deponija. Đubrište nagomilane nesavesnosti, opipljive i nevidljive prljavštine, ružne smelosti da se zaboravi na sutra, nagomilanog neznanja i inata. A možemo biti, samo da htenje i samopoštovanje pobedi. 

P.S. Tekst motivisan plemenitim činom gospođe Ane koja je naišavši na razbacano smeće na nedozvoljenom mestu kod Vrdnika, malim trudom uspela da dođe do bahatog vinovnika svega, do gospođe profesorke Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, inače velegrađanke i plemkinje gospodskog Vračara, koja je greškom prirode, odnosno nepažnjom izbacila 10 džakova svoje sramote koju je napravila njena vikendica. Ani nije bilo teško da sve to skupi i pošalje intelektualki nazad, da ova malo razmisli o svemu. Gospođa profesorka se nije samospalila zajedno sa svojim đubretom usled osećanja krivice, mada je sigurno pocrvenela, od muke. Zarad pouke ove priče... trebalo je. Uinat bahatim čuvarima prirode.     

8 March 2019

Dan Osmi






Danas je Vaš dan.
Juče nije bio. Sutra neće biti.
Ne ugrabite li priliku koja Vam direktno pada u naručje (koja se poput sličnih divnih prilika dešavaju samo u određeno vreme, pa ako ih ispustiš onda nema kajanja), stvarno niste imale sreće, ili ste možda namćori koji takve nametenute prilike iz dubine duše preziru i traže ih i prekjuče, i za tri dana, i uvek. A prilike, drage moje, ne samo što mogu da se ukažu, nego mogu i da se ukinu. I ako Vi sada oklevate da ih iskoristite jer Vas boli njihova kratkotrajnost, jer Vam njima samo zamazuju vaše lepe oči, jer se pri tom okoriste i oni od kojih se očekuje i namakne neka korist, jer ugrožavaju Vaša globalna a tetošu samo lokalna prava, jer će Vam njome trljati nos ostalih 364 dana, jer ćete sutra opet biti ravnopravne u neravnopravnosti umesto da budete najravnopravnije od ravnopravnih, kako onda? A pre samo... 

150 godina, žene su imale prava samo da rađaju. Ništa javne škole, ništa karijera, ništa da same odaberu muža. Potom se probudila želja pretočena u inat da se nešto ipak pomeri sa mrtve tačke. Tako je nastao Pokret sifražetkinja čiji je cilj bio da se svet konačno osvrne na probleme i ograničenja kojima je ženski rod izložen, te da žene konačno dobiju jednako pravo glasa kao i muškarci. Članice su pribegavale veoma drastičnim akcijama poput razbijanja prozora, podmetanja vatre, vezivanja za prugu, bacanja bombi. Prilikom sukoba sa javnošću i policijom, mnoge su mučene i silovane, da bi u znak protesta dolazile i u fazu gladovanja, nakon čega bi bile puštene na slobodu, a potom nakon oporavka ponovo zatvarane i kažnjavane. Pokret je bio osujećen Prvim svetskim ratom, ali su njegovi ciljevi urodili plodom u godinama nakon toga, kada su žene konačno na anglosaksonskom području dobile pravo glasa, najpre sa 30, da potom sa navršenih 19 godina života. Tako su pre...
100 godina žene počele ne samo da rađaju, i glasaju, već i da pohađaju (ukoliko je bilo materijalnih mogućnosti) kvalitetne škole, bave se ozbiljnim poslovima, čak i da biraju svoje partnere za život. Većina je za život zarađivala radeći po fabrikama, dokazujući da se ravnopravnost može dosegnuti i slabašnijim mišićima. Na drugoj strani, neke umne žene su ozbiljno zakoračile u nauku i svojim velikim otkrićima dale svoj izuzetni doprinos, bez čega danas ne bi mogli da zamislimo svoj život. Umetnostima naklonjene žene su pak ostavile neizbrisiv trag na celuloidnim trakama, pločama, platnima. Ipak, pre samo...

50 godina, žene u Švajcarskoj nisu imale, ono već decenijama ranije na drugim mestima stečeno, pravo glasa. U neku ruku za to bivaju i same krive jer neke konzervativne grupe samih žena ne misle da im je to potrebno. Prevagnule su ipak one kojima to jeste bilo potrebno, a verovatno je bilo i sramno da pored prednosti i privilegija veoma dobrog životnog standarda, budu bačene u tamu glasačkog neznanja. Samo deceniju ranije pre buđenja švajcarkinja, budi se i hipi pokret koji je po pitanju emancipacija žena doneo velike promene. Osim slobodne ljubavi, pripadnice ovog lokalno orjentisanog pokreta izvojevale su i spaljivanje brushaltera, i antibebi pilule čime su po prvi put u istoriji čovečanstva preuzele potpunu kontrolu nad svojim telom i svojim odlukama o potomstvu. Pre...

20 godina liči na ovo danas. Više se ne postavlja pitanje prava glasanja jer žene sada mogu biti i izglasane. Mogu biti sve što hoće. Ili barem blizu toga. Ima ih među vladarima država, ministrima, nebeskim i estradnim zvezdama, na čelima firmi i za čelima orkestara, na krilima aviona i onim svoje neumorne mašte, u posadama i sa posedima. Umeju i znaju mnogo više no što su umele i znale njihove pra, čukun ili navrnbabe a  askurđele i da ne spominjemo. Osim mesta življenja, posla, muževa, mogu sada menjati i svoj pol. Da li to znači da su postojećim nezadovoljne, nečeg uskraćene, da onim drugim mogu stići dalje i do boljeg, da li osećaju da je suprotnosti lakše da opstane, ili naprosto osećaju da je žena nešto izvan njihove moći i sposobnosti, nevažno je. Bitno je da više ne moraju da trpe, boje se, traže dozvolu da bivaju. Ne moraju?

Ipak ...moraju. Ne svuda, ne uvek, ne po svaku cenu. Ipak...postoje žene koje žive na mestima koja nisu, niti će uskoro, a možda i nikad, prihvatiti činjenicu da je žena osim što je biološki entitet, pre svega ljudsko biće. U nekim krajevima sveta, žena je ispod ili u rangu životinje. Robinje predrasuda, religioznih izvitoperenosti, zatucanosti. Njihovi životi su prepušteni nemilosti jačeg pola koji ne preza da neposlušnost oskrnavi ili ih čak ubije. Neke žene nikada neće naučiti da čitaju i pišu. Neka tela usred kastracija nikada neće doživeti polno zadovoljstvo. Neke nikada neće saznati šta je ljubav iako će imati partnera. Neke će služiti samo za ugađanje muškarcima jer će samo tako moći da prežive ili se prehrane. Neke nikada neće videti svoju bebu jer će umreti zbog nestručno izvedenog porođaja. Neke nikada neće dobiti lek jer se mora čuvati za njega. Neke će celog života obavljati težak fizički rad bez ikakve nadoknade. Neke će biti silovane i optužene da su to same tražile. Nekima će biti oduzeta deca jer su samo žene a time neodgovorne i nesposobne za ulogu roditelja. Neke se nikad neće ni roditi jer ih unapred niko ne želi i ubiće njihovu šansu da postoje. Neke će čak ratovati. I te neke ne žive uvek daleko, u nekim zemljama čudnih imena i sa nepoznatih koordinata. Bliže su no što pretpostavljamo, i jako bliske po svim onim osećanjima od kojih ne možemo pobeći bez obzira na godine ili mesto rođenja. Možda drugačije, usred vaspitanja i okoline, posmatramo svet, ali onaj unutrašnji, onaj ženski, onaj ljudski kuca istim ritmovima i očekivanjima. Možda različito trpimo, različite uzore i ideale imamo, drugačije načine i forme ostvarenja primenjujemo, ali smo mi To - ljudska bića koja traže da budu poštovana, shvaćena i prihvaćena kao ravnopravna po pitanjima odlučivanja, obrazovanja, prihoda, tretmana na poslu, u porodici, na ulici, u poznatom ili stranom okruženju. Ta ljudska bića traže da budu subjekti a ne krpene lutke kojima će se neko poigravati ili ih kinjiti.

Na dugom istorijskom putu čije su staze bile ispunjene ogromnim nepravdama naspram  ženskog roda, žene su ipak unekoliko uspele da svoj položaj učine boljim i lakšim. Sigurno je da postoji još dosta toga što im je uskraćeno, čega nema jer je svet definitivno izgrađen po meri muškaraca (verovatno se oni ne bi s tim složili, a ako i bi, mnogi će to smatrati svojim prirodnim pravom, prednošću onog jačeg i umnijeg). Sigurno će i dalje ulagati mnogo vremena i snage da opravdaju sebe...ne, nego da dobiju mesto koje im pripada. Trenutni brojčani rezultat je 50,4 : 49,6 u korist muškaraca. Žene pak malo duže žive. Da li ih priroda na uštrb kvantitativne manjkavosti nagrađuje tim viškom, nepoznato je. Da li ih život na uštrb kvalitativne manjkavosti ostvarenja nagrađuje specijalnim vrlinama, ne zna se. Istina je da je biti Žena jedan izvanredan poklon sudbine. Zato... poklonite drage žene same sebi nešto lepo. Ne očekujte to uvek i samo od muškaraca, posebno ne ovog jednog dana u godini. Darujte sebi slobodno vreme, počastite svoja nepca, obradujte svoje čulo mirisa, nagradite svoje oči, pomilujte svoje telo, nasmešite se sebi u ogledalo. Zaslužile ste mnogo više od onog što sebi želite. Ne zato što ste žene, već što ste ljudska bića koja imaju prava da budu spokojna i zadovoljna. Sreću potražite zajedno sa nekim ili nečim. Ili pak same ako ste izričite u samostalnom osvajanju vrhova.

Probajmo da Nikada, ali baš Nikada ne budeMo sarkastične, osuđujuće, bezobzirne, nepristojne, nelojalne, indolentne, surove, lažljive, zajedljive, nehumane, preteće, neutralne, ravnodušne naspram onih kojima pripadamo, ako su već to pravo neki, zbog vaspitanja ili ubeđenja, sebi dali.

I juče je bio Vaš dan, i sutra će biti, bez obzira kakav je danas bio. I ne zaboravite  da ga Vi (nadam se) imate, dok je, i dok će, mnogima vašeg roda to biti uskraćeno. Jer su "Samo žene", kako neki uporno tvrde i nameću. Osmicu s ruku treba zubima otkinuti. Osmi dan je dan koji simbolizuje pravednički "rat" žena. Zato ga i treba posuti ružama.

6 March 2019

Instina







Imaju svoju platformu. Svoje umetničko ime. Svoj profil. Svoje prijatelje. Prijatelje svojih prijatelja. Svoje pratioce. Svojih 15, 16, 17 godina. Imaju sve vreme ovog sveta koji još uvek nije u potpunosti svestan njihovog postojanja i osobitih vrednosti. Svetu hrle u naručje jer pruža osećaj sigurnosti i priznanja. Svet čuvaju u laganom komadu složene konstrukcije koja im polako srasta uz šaku. On nema prava na odmor ni dok spavaju, jedu, ili idu u toalet. Zbog njega se noću bude na svaka dva sata, uzimajući ga kao redovnu terapiju kojom se vraća duhovna i fizička ravnoteža. On im daruje osmeh, ali i užasne brige. Biti deo tog sveta je dokaz o sopstvenom postojanju. Ne biti, činjenica da si se sveta odrekao, ili možda on - tebe.

U svom istraživačkom pohodu o životu mladih na zapadu, jedan novinar je intervjuisao tri tinejdžerke. Sedeći sa njima u kafeu neobavezno ispijajući šolju zelenog čaja, svojim pitanjima ih je odvajao na momente od telefona koje nisu ispuštale iz ruku. Dekoncentrisane, s mlitavom pažnjom u vezi svega opipljivog, pa i tog dogovora da malo pričaju o sebi, polako su se otvarale kako su pitanja bila konkretnija i doticala upravo onu sferu bez koje ne mogu da zamisle svoju svakodnevicu. A ona, svakodnevica, stvar je merena pojmovima koje starije generacije donekle ili nimalo razumeju. Pod starijima se podrazumevaju pregaženi petom decenijom i definitivno zaglavljenim (kada je reč o uspomenama) u vreme gde je bilo mnogo čekanja i istraživanja da bi se do nečeg ili nekog došlo. Ipak, oni mladji duhom, ne želeći da ih unapred proglase umornim starcima, pomno prate šta je to bez čega toliki ne mogu, čime su toliki ispunjeni, i mogu li se sami tome prilagoditi. Sigurno je da iskustveno to otkriju jako brzo. Da li ih to obespokojava i čini nezadovoljnim jer mnoge stvari nisu doživeli na lepši (sadašnji) način, ili upravo suprotno – spokojnijim, jer su nekadašnji izazovi imali neke svoje vrline, verovatno spoznaju odmah. Srednjaci (oni u najboljim za ponešto godinama) pak ne dopuštaju da ih sve tek tako mimoilazi i pregazi. Moraju biti u toku zbog svoje dece, poznanika, samog života koji uopšte ne čeka već vabi da uskačeš i plivaš, ili te na talasima odnese u neznano.

Tako je novinar saznao da ono bez čega apsolutno nijedan tinejdžer ili adolescent ne može da zamisli svoj dan jeste – Instagram. Ne samo dan, već i noć. Jedna od priupitanih je izjavila da joj je san konstantno isprekidan i da loše spava jer je neophodno biti u toku sa svim notifikacijama koje dobija na svoje priložene slike, a naročito sa reakcijom glavnog motivatora postavki. Druga je apsolutno saglasna da je nemoguće imati samo jedan profil. Jedan je glavni i tu se postavljaju najbolje fotografije i to odgovarajućim ritmom, i nikako u velikom broju (od napravljenih 100, bira se jedna, obično na predlog najboljih drugarica koje procenjuju koja od urađenih može najbolje proći kod publike), tu ima najviše pratilaca, i tu se ništa osim fotosa ne stavlja jer bi profil sve ostalo učinilo dosadnim i nezanimljivim. Drugi je za dobre poznanike i prijatelje gde se osim najboljih mogu stavljati i obični fotosi, pisati statusi, igrati neobavezne verbalne igre. Treći je za postavljanje grupnih prijateljskih slika sa zajedničkih događaja. Četvrti je za rodbinu i roditelje koji su blokirani sa ostalih. Peti je tajni, služi za praćenje ex-ova. 
Treća objašnjava da je i tagovanje (obeležavanje imena) jedan promišljeni proces gde se tačno zna pozicija bliskih, daljih i neutralnih ljudi na slici. Sve se slažu u tome da je odsustvo reakcije tagovane osobe siguran put ka prekidu prijateljstva i uklanjanju tragova ikakvog postojanja takve nezahvalne osobe. Takođe je notorna istina da sve ispod 500 lajkova u periodu od 48 sati nakon postavke fotografije znači potpuni promašaj i neizvesnu sudbinu imaoca profila. Ugled tako rapidno opada. Preostaje neizvestan pokušaj da se osmisle bolje poze, obezbedi kvalitetniji fundus šminke i garderobe, a osobito pronađu neka posebna mesta za slikanje, što bi koliko toliko moglo spasiti stvar. U suprotnom, ne preostaje ništa drugo no da se tinejdžer zauvek zazida u svoja 4 zida i više nikad ne promoli svoj nevoljeni, neprihvaćeni, nesviđani, nepoštovani nos, lik i delo. Tako prestaje život. Prestaje smisao postojanja. Prestaje da preostaje išta.
Tinejdžerke u konačnici zaključuju da je Instagram mesto koje im omogućava da budu ono što se od njih traži, da ih tera da se bore za svoje mesto koje im neće zauzeti neko drugi, da se bez toga osećaju izgubljenim i neprilagođenim, da im pruža opciju ravnopravnosti u odnosu na muškarce, kao i šansu da otvoreno izraze ono što osećaju i misle, čineći ih time vidljivim, poželjnim, i vrednim. Zaista?

Kada je 2010. godine pokrenut, Instagram nije bio naročito prihvaćen, ali kupovinom od strane najveće društvene mreže Fejsbuk, broj njegovih korisnika je drastično porastao, upravo prelaskom sa jedne već pomalo bajate na drugačiju, novu mrežu. Koncipiran kao mesto na kome se mogu samo postaviti fotografije, kratki video klipovi u trajanju od par sekundi, bez mogućnosti razglabanja unedogled što odlikuje ostala virtualna mesta za druženje, ovaj oblik „socijalizacije“ postao je interesantan najpre mlađoj populaciji a potom i ostalima, bez obzira na godine i pređašnja interesovanja. Tako su Fejsbuk, Twitter, blogovi, forumi, sva ona mesta koja su služila za interakciju i razmenu misli, polako potisnuta od strane mesta koje zauzvrat pruža vizualna uživanja. Osim toga, Instagram je i prostor koji pojedinci koriste za sticanje zarade. U zavisnosti od broja pratilaca, ona može da iznosi od nekoliko stotina, do nekoliko hiljada po postu, odnosno slici. Te sume njihovi vlasnici opravdavaju gomilom sati koji su uloženi u zauzimanju poza, šminkanju, biranju garderobe, osmišljavanju ideja, nalaženju sponzora, biranju materijala koji će se prezentovati... dakle "fizički veoma zahtevan i umno prenapregnut napor" koji nisu svi sposobni da ulože a osobito ne da naplate. Ti najatraktivniji i najuspešniji zovu se influenserima i bez njih život običnih smrtnika nema nikakav smisao. Uticatelji ili uticači tako prostom, siromašnom, neinventivnom, neobrazovanom pojedincu znatno unapredjuju svakodnevni život, pružajući mu time i duboke fizolozofske uvide u sve tajne besmrtnosti. Takvom pojedincu ostaje da uči, prati, kopira, ili pati. Da bi sve bilo uzbudljivije, u biznis prodavanja magle uključuje se i dojenčad, sitnež od par godina života koji imaju svoje instagram profile ili se šljamče uz roditeljske, čije mame njihov tek probuđeni život dekorišu skupim igračkama i firmiranom odećom, odajući gde se i kako ta nejač polako uključuje u život kroz neke obične, svakodnevne stvari, učeći tako sopstvenu decu od malih nogu da ispod određenog nivoa nije dopustivo ići - sjajni mali influenseri kojima se smeši sjajna budućnost, osim ako Instagram u dogledno vreme ne ugine, a njegovi pasionirani korisnici budu prinuđeni da se sele na neko novo uzbudljivo mesto. Instagram zaljubljenici nisu samo deca, adolescenti, mladja populacija, već i gospoda u srednjim godinama koja malo iz male nužde (praćenje prijatelja, dece, komšiluka, ex-ova i budućih), a više iz velike (da budu sami praćeni i pohvaljeni), takođe predano grade svoj Instagram status i poziciju. Najrevnosnije su u tome dame koje ne propuštaju da svaki svoj izlazak na kafu, kolač, ručak, pozorište, koncert, kod frizera, kozmetičara, ili na jogu, prijave svojim vernim pratiocima, ne propuštajući nikako dragoceno obaveštenje o tome gde letuju ili zimuju, šta čitaju, čije filozofske misli ih okupiraju, šta su kupile, koju vrstu kozmetike koriste, kako imaju skockan dom, kako izgledaju podjednako lepe nenašminkane sa 50 g nevidljive šminke naspram 150 g za svečane prilike. Instagram imaju i pojedini kućni ljubimci nesvesni toga što imaju, ali slatki u svojoj nevinosti i ljupkosti. Imaju ga i hobiji koji slabo da nekog zanimaju ali se negde moraju prikazati. Imaju ih nevidljivi ljudi kojima je nemoguće ući u trag kako izgledaju i čime se bave ali vole da kače tuđe slike, misli i nezanimljivosti . Imaju ga muškarci, ali znatno manje od suprotnog i ostalih polova, i obično im služe da prate nepoznate žene koje se ne boje prehlade i bolesnih jajnika ili upale pluća, ili poznate koje mogu još bolje da upoznaju i tako otkriju sve njihove tajne a time i ključ do njihovih vrata koja će im jednom biti otvorena ako samo budu uporni. Imaju ga oni koji hoće da se igraju sa svojim pratiocima pa im prepuštaju da odluče u njihovo ime šta će obući, pojesti, kuda izaći, šta kupiti. Imaju ga pasivni posmatrači koji imaju vremena napretek pa žele da ga ubiju. Imaju ga oni koji moraju nekako da isprazne svoje albume i podele svoje raspoloženje. Imaju ga najbogatiji koji žele da im se zavidi. Imaju ga siromašni koji barem imaju to ako već nemaju ništa drugo.  Imaju ga svi, skoro svi, osim onih koji ga nikad neće iz određenih razloga imati. Takvi će u svojoj povučenosti ostati neprepoznati, u stvari niko (u budućnosti, kada se obelodane arhive čovečanstva ili samo one lične) neće verovati da su uopšte i živeli.   

Neka naučna istraživanja tvrde da je višečasnovno korišćenje društvenih mreža, pre svega Instagrama, siguran put ka depresiji. Sa time se još uvek ne slažu one tri tinejdžerke sa početka teksta, iako smatraju da se bez svega osećaju kao da im je uskraćen kiseonik, a sa svim kao na ozbiljnom testu spremnosti za život i uklapanje. Nesanica, nervoza, anksioznost, frustracija zbog neadekatne reakcije publike polako osobu uvode u ozbiljniju formu psiholoških padova i samoprezira usled neadekvatnosti. Samopouzdanje je na stalnoj proveri i iskušenjima. Mogućnost otvorenog ili prikrivenog zlostavljanja ogromna. Pri tom su tome izloženije devojčice no dečaci, s obzirom i na vreme provedenom na mreži, kao i ciljevima koje postavljaju pred sebe.

Koliko god da je pojava društvenih mreža uspela da poveže ljude, proširi njihove vidike, približi ih istim ili sličnim interesovanjima, da im olakša komunikaciju, pruži mnoštvo korisnih informacija a time poveže i na nekim drugim osnovama, činjenice pokazuju da je to istovremeno uticalo i na dozu pojačane izolacije ljudi. Produženo sedenje uz ekran je ujedno ograničilo aktivno i realno druženje, opuštenost razmene mišljenja koje se ne meri brojem dobijenih lajkova. Prezentacija najboljeg(?!) od svega, uspela je da poremeti sistem vrednosti koji više ne razlikuje iluziju od stvarnosti. Kritičko mišljenje nestaje u moru kopiranja onih koja su najnametljivija. Zabrinjavajuć je broj i rast samoubistava među mladima koji ne ispunjavajući zahteve sredine kojoj pripadaju, postaju žrtve negativne selekcije istovrsnih ali krvoločnijih. Socijalne mreže prerastaju u paukova carstva u koje se upliću neoprezni, nesvesni rizika da mogu biti pojedeni. Ali ne od strane insekata koji su to osmislili, već od strane sebe samih koji ne umeju da razlikuju prednost slobode od potpadanja u leglo izazivača kojima je broj dobijenih srca merilo sopstvene ali i tuđe vrednosti.

Zapravo, Instagram nije kriv. Nije ni prav. To je samo Instagram, prostor poput ostalih kolektivnih mesta za gutanje vremena, za nerealno druženje, za lečenje naših ličnih važnosti i posebnosti što vape za istovetnošću s onima koji su jako uspeli. U čemu? Ako i saznamo, biće već kasno. Ali dovoljno da shvatimo da se nije ni trebalo toliko truditi, jer je zapravo svima previše svejedno i da se prave stvari nalaze na manje izloženim mestima. Ili baš na vreme, da se ne zaljubimo previše u onu fotošopiranu, ulepšanu, nestvarnu fotografiju sebe samih. Kada padne mrak, otuda će nas gledati ono Ja koje zna pravu i jedinu istinu. Na sreću...ili na žalost, ona je uvek jedna.