30 June 2018

Dodir





"Probudimo se, popijemo jutarnju kafu uz priču o onome što je bilo i što predstoji, a onda pre njegovog izlaska iz kuće zagrlimo se čvrsto. Pribijemo se jedno uz drugo, poput bića koja jako stegnu svoje drvo koje im daje oslonac, svu snagu i volju za životom. I tako spokojna krenem u novi dan" ... rekao je neko čije snove i potrebe ispunjava njegova realnost već više od 25 godina. Neko ko je uspeo da pronađe jako stablo čije grane prepliće sa svojim. Neko ko je ljubavlju i dodirom uspeo da sagradi kraljevstvo ličnog mira i sreće koji će nadajmo se ojačati korenje i njihovih izdanaka čije su privilegije prisustva bliskosti na delu mnogi uskraćeni. Oni će imati od koga, srećom, i moći će to da prenesu novom drveću. Mnogi nemaju, niti će ikada imati, a nekada ne nauče ni kada imaju.


Da li ste gladni dodira?
Umete li da nahranite one koje volite onoliko koliko im je potrebno, čak i kada ne traže?
Treba li dodirivati i one koji vam nisu važni?
Da li je dodir uslov preživljavanja ili samo lakši način da se živi?
Zasiti li se ikada iko dodira, ili je glad i žeđ za njim neutoljiva?
Može li da se ogugla na nepostojanje dodira?
Postoje li ljudi koji ne podnose bliskost i šta je tome razlog?
Možete li da zamislite svoje bivanje, a da danima, mesecima, nedeljama, godinama ne dodirnete nekog? I rečima, i rukom. Ili neko vas?


Naučna istraživanja tvrde da je ljudskim bićima svakodnevno neophodan dodir da bi (pre)živeli. Ne misli se na potrebe hormona, već potrebu za ljudskim prisustvom, doticajem njihove kože, toplinom, sigurnošću koja se dobija dodirom. Neki je nadomeštaju kućnim ljubimcima, smatrajući da nema iskrenijeg prijateljstva i ljubavi od te koju može životinja da dâ. Tu se rasplinjava reč, iako reči ne moraju uvek da budu izgovorene da bi se čule. Prenosive su dodirom i pogledom, pa dlakavi, perjani, goluždravi i ostali ljubimci dobro razumeju šta osećamo prema njima, ali ljudi, shvataju li oni uvek pravilno govor dodira bez izgovorenog?

Takođe se smatra da dodir jača prihvatanje drugačijeg, pospešuje povezanost i privlačnost. Njime može da se istražuje, stiče iskustvo, čak promeni uvreženo mišljenje. U praktičnom smislu, jedan (nameran ili slučajni) dodir može uticati da radije nekom pomognemo, vratimo pronađenu stvar, lakše nešto prodamo ili kupimo, zapazimo i podvojimo osobu suprotnog pola, visokoprocentno odredimo karakter nečijeg trenutnog raspoloženja, najbezbednije i najbezbolnije nekom nepoznatom (a da ga ne naljutimo) priđemo laganim pipanjem njegove nadlaktice (premda izvestan postotak muškaraca i žena ne podnosi nikakve dodire, ni u kakvom, pa ni bezazlenom kontekstu, te ih stoga treba zaobilaziti). Dodiri bude hormon sreće, umiruju krvni pritisak, grade poverenje, otvaraju dušu, umanjuju bol.  A da svet hrli ka dodirima, koji ne samo da pružaju i primaju utehu, govore i neki čudni (promućurno-izopačeni) naumi.

Na primer, sami ste. Možda stvarno, možda umišljeno. I imate dovoljno para ali premalo hrabrosti, volje, vremena ili mašte. Živite pri tom u zemlji čuda, gde se prosjak lako pretvara u milionera, sunčan dan u tornado, glumac ili biznismen u predsednika, starosedelac u izumrlu vrstu. Naravno, imate valutu koju svi vole, i njen broj telefona. Zakažete termin, njen king ili queen size krevet, i uslugu. Ona, profesionalac za maženje i dremanje, postaje vaša mažerka i dremarka za 60$ na sat (automehaničar će da vam mazi auto svega 40 min za taj iznos, a profesorka ima da vas kinji skoro 2 sata za tu sumu, tako da je to zaista jako povoljno). Ono što treba da uradite jeste da se strovalite u njene meke jastuke, maksimalno opustite i pustite da vas milki, mazi, šapuće (ne znam kakav je repertoar ali sigurno može po izboru). Svakako da možete da joj uzvratite ali vam neće dopustiti da je dirkate po erogenima (za to postoji druga tarifa i dobija se informacijom u uho). Nakon seanse ustajete rehabilitovani, podmlađeni, osveženi, ushićeni, namireni, i spremni da isto ponovite kad vam se kortizol opet sroza. Ne treba uopšte da vas brine što je za odrađeni posao nazivaju duplom prostitutkom, a zovu je tako jer je šaputanje i maženje na jastuku intimnije od seksa, pa ako dobiješ od stranca i jedno i drugo u paketu, onda će te strefiti još i duševni sifilis, što je ruku na srce baš dobar dil u ovo vreme međuljudskog otuđenja. Njoj takvo prozivanje sigurno neće zasmetati, a vaš problem leži samo u zakazivanju novog termina za posetu i novčaniku ako to postane nezaobilazna navika (a ko ne bi odoleo, kad možeš da je viđaš kad ti hoćeš, da ti ne pretresa džepove i savest, a ume tako dobro, bez objašnjenja i posebnih zahteva da pogodi svaku tvoju zapuštenu tačku). Ako ste pak posednica silikona gornje telesne trećine, sami možete jako lepo da zaradite time što ćete za novac dozvoliti da vam ih pomiluju, štipnu i prstima bocnu, ukazujući da je plastična operacija sisa pravi izbor za vas (nema veze što ste muško, možete i vi da se izoperišete). Dobro, to nisu mažerke, nego promoterke plastičnih operacija. Ali zasad, samo u Pekingu. A što ne bi moglo i kod nas, kad silikonjara ima ko blata, premda je satnica konzumiranja njihove plastike od strane brojnih klijenata znatno isplativija (Kinezi, pošaljite vaše plejboj zečice amo, Orijent vašeg zapada će ih bogato ugostiti, godine nebitne jer su vam žene božanstvene i u 80-toj...a ne moraju ni da imaju iskustva, samo neka su mazne). Verujem da će novoosmišljeni biznis stručnih mazulja (pretpostavljam da je sve krenulo od profesije maženja pandi po kineskim zoološkim vrtovima, a da su onda Amerikanci shvatili da je i čovek ugrožena vrsta), i dremera (nisam objasnila, to su oni što dremuckaju sa vama dok vas češkaju), biti uspešno inkorporiran i na našim prostorima (premda je ovde nekako sve tesno, bivaš dodirnut kada najmanje i od onoga od koga ne želiš, a i nekako ne volimo da plaćamo za ono što možemo dobiti džabe ako se samo malo potrudimo).    

Naravno, profesionalnih dodirivača najviše ima među ženama jer su muškarci zauzetiji, stidljiviji, osetljiviji. Takođe su i mrzošljivi da isprobavaju traženje dodira od nedodirljivih žena. Pa i od dodirljivih (kad se sravnjaju računi ispadne boliglava trošak). Naravno, profesionalne dodirivače trebaju i one. Najbolji su oni koji plaćaju da bi te dodirnuli, i oni obično dolaze na kućnu adresu ili iznajmljuju poslovni prostor sa -5 do 5 komfornih zvezdica. Naravno, postoje i one koje moraju da plate za dobijenu uslugu, ali to nije iz ovog naslova , mada je logično da bude. Ono što naš život čini dodatno uzbudljivim jeste Međunarodni dan zagrljaja, koji nažalost kao i svaki dan traje svega 24 sata i dešava se krajem januara. Tada možete da dohvatite svog najdražeg ili nekog nepoznatog na ulici, da ga čvrsto stegnete i pokažete mu koliko ga volite i cenite. No kako je besmisleno čuvati svoj dodir za jedan zimski dan, najtoplija preporuka svetske zdravstvene organizacije je da se odlučite za nekog na dnevnoj bazi i ne pustite ga najmanje 10 minuta a najviše do 10 sati. Ne mora biti čak ni ista osoba, može se krenuti usput, redom ili na preskok, a onog najtoplijeg i najčvršćeg stega treba dovući kući i ne puštati ga više iz sopstvenog života.  Dan je i smišljen da se pronađe ili zadrži lični Dirnut, ili pokaže plemenitost prema beznadežnim slučajevima.

No šta se dešava sa ljudima koji su se odvikli od dodira? Onima koji ga se boje a priželjkuju? Da li ih podilazi jeza od udarca ili ogrebotine čak i kada ne postoji takva pretnja, ili ih samo savladava strah od prolaznosti dodira? Osećaju li da im nametnuta ili izabrana izolacija umrtvljuje telo i duh? Ili uporno čekaju da se pojavi taj jedan čiji će zagrljaj postati plafon njihovog smisla? Kako nakon fizičkog odlaska bliskog, ili bolesti, ili dugotrajne usamljenosti tek tako možemo da se prepustimo tim zaista postojećim maserima naše nasušne potrebe za dodirom, i kako racionalno objasniti nuždu plaćanja da bi nas neko dodirom podsetio da smo živi? Umemo li da dodirujemo bez zadrške i granica? Da. Možda. Ne.

Postavlja se i pitanje, da li gubljenje potrebe za fizičkim i duševnim dodirom znači zastranjivanje? Prvo će nestati pre, drugo traje do poslednjeg daha. Prva će i pored lakšeg i bršeg zadovoljenja otići sama, druga će u samoći patiti.  Mada sam sve sigurnija, da kada ti postane svejedno, onda više nisi živ iako drugima tako ne izgleda. Mislim i da se umetnost davanja i povezanost sa drugima uči. Za to nije potreban talenat. Samo Ono što te iznutra oblaže i ispunjava, i htenje da daš, i to mnogo više no što možeš dobiti. I to besplatno. 

Dodirujte. Utonite u mekoću i toplinu onog ko vas dodiruje. I obavezno odgovorite na ona gore postavljena pitanja. Zagrlite svoju istinu, to joj je potrebno, koliko i ona vama.

4 comments:

Anonymous said...

Gladni smo dodira.
i gladni, čekamo.
Dodiri ne dolaze i mislimo:
Nevidljivi smo, svi znani
postaju nam anonimni, i mi, sebi sami.
Sami.
Važnost nam se meri otkucajima srca
koje osećamo u zagrljajima na grudima.
Ali ruke nam grabe ka siluetama vazduha
toliko dugo da smo ih zaboravili poneti
sa sobom kada smo krenuli putem sveta stvarnog.
I svet nas stvarni, po nosu može udariti
ali efekta nema, jer bezruki smo zaboravili gledati.
Želevši od sebe pobeći, zaboravili smo da dodiri
su pojasi za spasavanje, način da ne potonemo.

Svet treba dodirnuti, rukom mu sebe pokazati
Svemu na njemu dokazati da, umemo i mi njim vladati.
A svet čeka, poput fenjera da zablista, nošen nečijim rukama.

Avaj, um se brzo zasiti dodira. Poput odore, zavučemo se u sve moguće šupljine i tamo tonemo.
Žudimo za zrakom slobode, za pucanjem šava, za kidanjem dugmića.
Jednom upijenih dodira, želimo se odlepiti da bi mogli ponovo ka nečemu stremiti, i ponovo magiju dodira koji pritisak postane, osetiti.
Međutim, dodiri vrebaju sa svih strana, stvari se sudaraju konstantno sa nama.
Ko ume razaznati dodir od udarca?
Koja sekunda zagrljaja je previše, a koja je premala?
Dodiri umeju boleti. Dodiri neznanih, dodiri znanih.
Ko zaista ume stati i svoj pokret ruke tumačiti očima tuđim?
Naša glad guta sve i nedozvoljava nam da oguglamo.
Pokreće se poput penduluma nad nama, svakim otkucajem srca.
Zar nije bolje koristiti mrak kao plašt?

Lavi Rintantkinja said...

Svetu je potrebno da postojimo, da primamo i dajemo, ne da njime vladamo. Dodiri osvajaju ali su istovremeno podanici uzajamnosti.
Dodir boli. I leči. Zato je lako razaznati šta nije udarac i biti siguran od čega um neće uteći. Previše razmažen, dokon, silovit, nemiran, tražiće još više, i nikad se neće zasititi. Ali život na kraju proguta svu tu neutoljivu i neutoljenu glad. I donese nepomični, konačni plašt. Da li kao izbavljenje ili krah, kome je uopšte više i važno...pa ni dodira gladnom. Valjda je tada pronašao konačni mir.

Anonymous said...

Додир боли и лечи, па разазнајемо неке конструкције наума иза тих кретања, али ум ће утећи и ономе што му годи, само му пружи довољно времена.
замисли човека попут једног мора, које својим вршком чешља обалу, пробира песак рукама. Он додирује оно што никада неће бити. Може Море својим телом дизати муљ дубоко у њему, али Месец што се огледа на њему, не слути за превирања дубоко унутра. И без обзира колико жели, то Море никада неће подићи цело песковито корито своје. То је љубавна трагедија спевана константно, ноћима, којој нико не присуствује. Тако близу, а тако далеко. Додири умеју да боле посебном боли, која се крије иза, дубље од свих додира и сећања на њих.
Свет је вечно гладан онога што не може имати, оног што не може бити.
И може то Море грабити колико год жели, али осим ако корито може справити себи од ваздуха,ниједно зрнце песка неће ухватити и прогласити својим.
Зато додири и нису битни. Докле год гравитација постоји, да додир удаљи падањем, без ичег да га задржи, довољно кратко да не почне проклињати своју судбу, додири су узалудни.

Lavi Rintantkinja said...

O uzaludnosti dodira može da govori neko ko se dodira boji. Ili ga je sit. Ili ne želi da ga iko dodirne jer toga nije vredan. Ili sam ne ume da dodiruje pa se povlači poput oseke. Ili je već mrtav pa u tom eteričnom obličju samo oseća i evocira pojam sa kojim više ne može ništa.

Bez obzira da li se iza dodira krije bol ili užitak, i to da je povezan sa konstrukcijom uma (koji prepoznaje dobro i naopako sa stečenim iskustvom), um neće lako uteći od onog što ga je ispunjavalo i omekšavalo. To bi bio poraz njegove postojanosti i privrženosti. Osim ako postoji nešto bolje i veće, što dokazuje da dodir nikada ne osporava sebe, već onog kome je dat i na koga je istrošen. Zato dodiri i jesu bitni, da pokažu stepen pripadanja i prepuštanja, svoju trajnost i
vrlinu.

Sve dotle dok dodirujemo i bivamo dodirnuti a da ne platimo (novcem, gubitkom vere, poverenjem, nestankom drhtaja i uzbudjenja ili spokojstva koje donosi), možemo biti uvereni da nas svet nije odbacio. Jednog dana se to svakom desi.