"Probudimo
se, popijemo jutarnju kafu uz priču o onome što je bilo i što predstoji, a onda
pre njegovog izlaska iz kuće zagrlimo se čvrsto. Pribijemo se jedno uz drugo,
poput bića koja jako stegnu svoje drvo koje im daje oslonac, svu snagu i volju
za životom. I tako spokojna krenem u novi dan" ... rekao je neko čije
snove i potrebe ispunjava njegova realnost već više od 25 godina. Neko ko je
uspeo da pronađe jako stablo čije grane prepliće sa svojim. Neko ko je
ljubavlju i dodirom uspeo da sagradi kraljevstvo ličnog mira i sreće koji će
nadajmo se ojačati korenje i njihovih izdanaka čije su privilegije prisustva
bliskosti na delu mnogi uskraćeni. Oni će imati od koga, srećom, i moći će to
da prenesu novom drveću. Mnogi nemaju, niti će ikada imati, a nekada ne nauče
ni kada imaju.
Da
li ste gladni dodira?
Umete
li da nahranite one koje volite onoliko koliko im je potrebno, čak i kada ne
traže?
Treba
li dodirivati i one koji vam nisu važni?
Da
li je dodir uslov preživljavanja ili samo lakši način da se živi?
Zasiti
li se ikada iko dodira, ili je glad i žeđ za njim neutoljiva?
Može
li da se ogugla na nepostojanje dodira?
Postoje
li ljudi koji ne podnose bliskost i šta je tome razlog?
Možete
li da zamislite svoje bivanje, a da danima, mesecima, nedeljama, godinama ne
dodirnete nekog? I rečima, i rukom. Ili neko vas?
Naučna
istraživanja tvrde da je ljudskim bićima svakodnevno neophodan dodir da bi
(pre)živeli. Ne misli se na potrebe hormona, već potrebu za ljudskim
prisustvom, doticajem njihove kože, toplinom, sigurnošću koja se dobija dodirom.
Neki je nadomeštaju kućnim ljubimcima, smatrajući da nema iskrenijeg
prijateljstva i ljubavi od te koju može životinja da dâ. Tu se rasplinjava reč,
iako reči ne moraju uvek da budu izgovorene da bi se čule. Prenosive su dodirom
i pogledom, pa dlakavi, perjani, goluždravi i ostali ljubimci dobro razumeju
šta osećamo prema njima, ali ljudi, shvataju li oni uvek pravilno govor dodira bez
izgovorenog?
Takođe
se smatra da dodir jača prihvatanje drugačijeg, pospešuje povezanost i
privlačnost. Njime može da se istražuje, stiče iskustvo, čak promeni uvreženo
mišljenje. U praktičnom smislu, jedan (nameran ili slučajni) dodir može uticati
da radije nekom pomognemo, vratimo pronađenu stvar, lakše nešto prodamo ili
kupimo, zapazimo i podvojimo osobu suprotnog pola, visokoprocentno odredimo
karakter nečijeg trenutnog raspoloženja, najbezbednije i najbezbolnije nekom
nepoznatom (a da ga ne naljutimo) priđemo laganim pipanjem njegove nadlaktice
(premda izvestan postotak muškaraca i žena ne podnosi nikakve dodire, ni u
kakvom, pa ni bezazlenom kontekstu, te ih stoga treba zaobilaziti). Dodiri bude
hormon sreće, umiruju krvni pritisak, grade poverenje, otvaraju dušu, umanjuju
bol. A da svet hrli ka dodirima, koji ne samo da pružaju i primaju utehu,
govore i neki čudni (promućurno-izopačeni) naumi.
Na
primer, sami ste. Možda stvarno, možda umišljeno. I imate dovoljno para ali
premalo hrabrosti, volje, vremena ili mašte. Živite pri tom u zemlji čuda, gde
se prosjak lako pretvara u milionera, sunčan dan u tornado, glumac ili biznismen
u predsednika, starosedelac u izumrlu vrstu. Naravno, imate valutu koju svi
vole, i njen broj telefona. Zakažete termin, njen king ili queen size krevet, i
uslugu. Ona, profesionalac za maženje i dremanje, postaje vaša mažerka i
dremarka za 60$ na sat (automehaničar će da vam mazi auto svega 40 min za taj
iznos, a profesorka ima da vas kinji skoro 2 sata za tu sumu, tako da je to
zaista jako povoljno). Ono što treba da uradite jeste da se strovalite u njene
meke jastuke, maksimalno opustite i pustite da vas milki, mazi, šapuće (ne znam
kakav je repertoar ali sigurno može po izboru). Svakako da možete da joj
uzvratite ali vam neće dopustiti da je dirkate po erogenima (za to postoji
druga tarifa i dobija se informacijom u uho). Nakon seanse ustajete rehabilitovani,
podmlađeni, osveženi, ushićeni, namireni, i spremni da isto ponovite kad vam se
kortizol opet sroza. Ne treba uopšte da vas brine što je za odrađeni posao
nazivaju duplom prostitutkom, a zovu je tako jer je šaputanje i maženje na
jastuku intimnije od seksa, pa ako dobiješ od stranca i jedno i drugo u paketu,
onda će te strefiti još i duševni sifilis, što je ruku na srce baš dobar dil u
ovo vreme međuljudskog otuđenja. Njoj takvo prozivanje sigurno neće zasmetati,
a vaš problem leži samo u zakazivanju novog termina za posetu i novčaniku ako
to postane nezaobilazna navika (a ko ne bi odoleo, kad možeš da je viđaš kad ti
hoćeš, da ti ne pretresa džepove i savest, a ume tako dobro, bez objašnjenja i
posebnih zahteva da pogodi svaku tvoju zapuštenu tačku). Ako ste pak posednica
silikona gornje telesne trećine, sami možete jako lepo da zaradite time što
ćete za novac dozvoliti da vam ih pomiluju, štipnu i prstima bocnu, ukazujući
da je plastična operacija sisa pravi izbor za vas (nema veze što ste muško, možete
i vi da se izoperišete). Dobro, to nisu mažerke, nego promoterke plastičnih
operacija. Ali zasad, samo u Pekingu. A što ne bi moglo i kod nas, kad
silikonjara ima ko blata, premda je satnica konzumiranja njihove plastike od
strane brojnih klijenata znatno isplativija (Kinezi, pošaljite vaše plejboj
zečice amo, Orijent vašeg zapada će ih bogato ugostiti, godine nebitne jer su
vam žene božanstvene i u 80-toj...a ne moraju ni da imaju iskustva, samo neka
su mazne). Verujem da će
novoosmišljeni biznis stručnih mazulja (pretpostavljam da je sve krenulo od
profesije maženja pandi po kineskim zoološkim vrtovima, a da su onda Amerikanci
shvatili da je i čovek ugrožena vrsta), i dremera (nisam objasnila, to su oni
što dremuckaju sa vama dok vas češkaju), biti uspešno inkorporiran i na našim
prostorima (premda je ovde nekako sve tesno, bivaš dodirnut kada najmanje i od
onoga od koga ne želiš, a i nekako ne volimo da plaćamo za ono što možemo
dobiti džabe ako se samo malo potrudimo).
Naravno,
profesionalnih dodirivača najviše ima među ženama jer su muškarci zauzetiji,
stidljiviji, osetljiviji. Takođe su i mrzošljivi da isprobavaju traženje dodira
od nedodirljivih žena. Pa i od dodirljivih (kad se sravnjaju računi ispadne
boliglava trošak). Naravno, profesionalne dodirivače trebaju i one. Najbolji su
oni koji plaćaju da bi te dodirnuli, i oni obično dolaze na kućnu adresu ili
iznajmljuju poslovni prostor sa -5 do 5 komfornih zvezdica. Naravno, postoje i
one koje moraju da plate za dobijenu uslugu, ali to nije iz ovog naslova , mada
je logično da bude. Ono što naš život čini dodatno uzbudljivim jeste
Međunarodni dan zagrljaja, koji nažalost kao i svaki dan traje svega 24 sata i
dešava se krajem januara. Tada možete da dohvatite svog najdražeg ili nekog
nepoznatog na ulici, da ga čvrsto stegnete i pokažete mu koliko ga volite i
cenite. No kako je besmisleno čuvati svoj dodir za jedan zimski dan, najtoplija
preporuka svetske zdravstvene organizacije je da se odlučite za nekog na
dnevnoj bazi i ne pustite ga najmanje 10 minuta a najviše do 10 sati. Ne mora
biti čak ni ista osoba, može se krenuti usput, redom ili na preskok, a onog
najtoplijeg i najčvršćeg stega treba dovući kući i ne puštati ga više iz
sopstvenog života. Dan je i smišljen da se pronađe ili zadrži lični
Dirnut, ili pokaže plemenitost prema beznadežnim slučajevima.
No
šta se dešava sa ljudima koji su se odvikli od dodira? Onima koji ga se boje a
priželjkuju? Da li ih podilazi jeza od udarca ili ogrebotine čak i kada ne
postoji takva pretnja, ili ih samo savladava strah od prolaznosti dodira?
Osećaju li da im nametnuta ili izabrana izolacija umrtvljuje telo i duh? Ili
uporno čekaju da se pojavi taj jedan čiji će zagrljaj postati plafon njihovog
smisla? Kako nakon fizičkog odlaska bliskog, ili bolesti, ili dugotrajne usamljenosti
tek tako možemo da se prepustimo tim zaista postojećim maserima naše nasušne
potrebe za dodirom, i kako racionalno objasniti nuždu plaćanja da bi nas neko
dodirom podsetio da smo živi? Umemo li da dodirujemo bez zadrške i granica? Da.
Možda. Ne.
Postavlja
se i pitanje, da li gubljenje potrebe za fizičkim i duševnim dodirom znači
zastranjivanje? Prvo će nestati pre, drugo traje do poslednjeg daha. Prva će i
pored lakšeg i bršeg zadovoljenja otići sama, druga će u samoći patiti. Mada sam sve sigurnija, da kada ti postane svejedno, onda više nisi živ iako drugima tako ne izgleda. Mislim i da se umetnost davanja i povezanost sa drugima uči. Za to
nije potreban talenat. Samo Ono što te iznutra oblaže i ispunjava, i htenje da
daš, i to mnogo više no što možeš dobiti. I to besplatno.
Dodirujte.
Utonite u mekoću i toplinu onog ko vas dodiruje. I obavezno odgovorite na ona
gore postavljena pitanja. Zagrlite svoju istinu, to joj je potrebno, koliko i
ona vama.
4 comments:
Gladni smo dodira.
i gladni, čekamo.
Dodiri ne dolaze i mislimo:
Nevidljivi smo, svi znani
postaju nam anonimni, i mi, sebi sami.
Sami.
Važnost nam se meri otkucajima srca
koje osećamo u zagrljajima na grudima.
Ali ruke nam grabe ka siluetama vazduha
toliko dugo da smo ih zaboravili poneti
sa sobom kada smo krenuli putem sveta stvarnog.
I svet nas stvarni, po nosu može udariti
ali efekta nema, jer bezruki smo zaboravili gledati.
Želevši od sebe pobeći, zaboravili smo da dodiri
su pojasi za spasavanje, način da ne potonemo.
Svet treba dodirnuti, rukom mu sebe pokazati
Svemu na njemu dokazati da, umemo i mi njim vladati.
A svet čeka, poput fenjera da zablista, nošen nečijim rukama.
Avaj, um se brzo zasiti dodira. Poput odore, zavučemo se u sve moguće šupljine i tamo tonemo.
Žudimo za zrakom slobode, za pucanjem šava, za kidanjem dugmića.
Jednom upijenih dodira, želimo se odlepiti da bi mogli ponovo ka nečemu stremiti, i ponovo magiju dodira koji pritisak postane, osetiti.
Međutim, dodiri vrebaju sa svih strana, stvari se sudaraju konstantno sa nama.
Ko ume razaznati dodir od udarca?
Koja sekunda zagrljaja je previše, a koja je premala?
Dodiri umeju boleti. Dodiri neznanih, dodiri znanih.
Ko zaista ume stati i svoj pokret ruke tumačiti očima tuđim?
Naša glad guta sve i nedozvoljava nam da oguglamo.
Pokreće se poput penduluma nad nama, svakim otkucajem srca.
Zar nije bolje koristiti mrak kao plašt?
Svetu je potrebno da postojimo, da primamo i dajemo, ne da njime vladamo. Dodiri osvajaju ali su istovremeno podanici uzajamnosti.
Dodir boli. I leči. Zato je lako razaznati šta nije udarac i biti siguran od čega um neće uteći. Previše razmažen, dokon, silovit, nemiran, tražiće još više, i nikad se neće zasititi. Ali život na kraju proguta svu tu neutoljivu i neutoljenu glad. I donese nepomični, konačni plašt. Da li kao izbavljenje ili krah, kome je uopšte više i važno...pa ni dodira gladnom. Valjda je tada pronašao konačni mir.
Додир боли и лечи, па разазнајемо неке конструкције наума иза тих кретања, али ум ће утећи и ономе што му годи, само му пружи довољно времена.
замисли човека попут једног мора, које својим вршком чешља обалу, пробира песак рукама. Он додирује оно што никада неће бити. Може Море својим телом дизати муљ дубоко у њему, али Месец што се огледа на њему, не слути за превирања дубоко унутра. И без обзира колико жели, то Море никада неће подићи цело песковито корито своје. То је љубавна трагедија спевана константно, ноћима, којој нико не присуствује. Тако близу, а тако далеко. Додири умеју да боле посебном боли, која се крије иза, дубље од свих додира и сећања на њих.
Свет је вечно гладан онога што не може имати, оног што не може бити.
И може то Море грабити колико год жели, али осим ако корито може справити себи од ваздуха,ниједно зрнце песка неће ухватити и прогласити својим.
Зато додири и нису битни. Докле год гравитација постоји, да додир удаљи падањем, без ичег да га задржи, довољно кратко да не почне проклињати своју судбу, додири су узалудни.
O uzaludnosti dodira može da govori neko ko se dodira boji. Ili ga je sit. Ili ne želi da ga iko dodirne jer toga nije vredan. Ili sam ne ume da dodiruje pa se povlači poput oseke. Ili je već mrtav pa u tom eteričnom obličju samo oseća i evocira pojam sa kojim više ne može ništa.
Bez obzira da li se iza dodira krije bol ili užitak, i to da je povezan sa konstrukcijom uma (koji prepoznaje dobro i naopako sa stečenim iskustvom), um neće lako uteći od onog što ga je ispunjavalo i omekšavalo. To bi bio poraz njegove postojanosti i privrženosti. Osim ako postoji nešto bolje i veće, što dokazuje da dodir nikada ne osporava sebe, već onog kome je dat i na koga je istrošen. Zato dodiri i jesu bitni, da pokažu stepen pripadanja i prepuštanja, svoju trajnost i
vrlinu.
Sve dotle dok dodirujemo i bivamo dodirnuti a da ne platimo (novcem, gubitkom vere, poverenjem, nestankom drhtaja i uzbudjenja ili spokojstva koje donosi), možemo biti uvereni da nas svet nije odbacio. Jednog dana se to svakom desi.
Post a Comment