Na vrhuncu smo. Leta. Naravno ne onog ka uzbudljivom dubokom
svemiru, aktiviranog pritiskom na senzitivno dugme što može da začne neku novu
zvezdu. Ni životnog, jer je nekima put mnogo bliži pisti no egzosferi. Mislim
na leto koje razgaćuje, boji ten, izaziva malaksalost i iznuđuje znoj. Ali kako
je počelo i čemu očigledno stremi, još ćemo se mi gumenih čizama i kišobrana
nanositi. Pošto se izduvalo kad mu vreme nije, sad se Sunce od nas krije.
Doduše, vazduh je svežiji, prijatniji, ozonskiji, premda i dalje smrdi na
svakojake izazove lokalnog i globalnog karaktera. I tamo i ovde…
### Kada je najpoznatija (ko je ne zna, odmah da zaviri u
enciklopedije), najlepša (ko to ne vidi, odmah da izoperiše oči), najdupatija
(ko nema ko njeno, odmah da ga nadogradi), najgluplja (greška – to ipak nije,
jer je neko drugačije odlučio), fatalna ( fatalno se meri po stepenu fatanja
publike na neki personaliti) po žensku populaciju (a i mušku koja bi je rado),
jota zvezda (a ne neka bedna jokto), odlučila da uradi plemenitiju stvar u
životu nego što je mlaćenje dolara za praznu slamu, svet se popeo na panj.
Glava je mnogima pala od oduševljenja tim činom. Kao što slavno Kardašijan
prezime diktira, njegov najprodavaniji i najuspešniji produkt je na svom putu
slave učinio još jedno izvanredno delo. Kim (kada osoba još ima i najslavnije
ime a da ne liči na Džong Una) je u crnom smernom odelu (kad ti protokol
Bele kuće zabrani da budeš ono što jesi) otišla kod svetskog Bossa na noge, i
izmolila od njega oproštaj za polugrešnicu koja je nepravedno 20 godina
pohađala zatvorsku školu zbog slučajnog dilovanja droge. Njeno suptilno i
argumentovano objašnjenje je razmekšalo predsednikovo tvrdo srce pa se skoroj
slobodi može nadati još nekoliko desetina mučenika. Kriminalci su dobili drugu
životnu šansu zbog svog dobrog vladanja i dobre Kimine duše, a pre svega zbog
dobrog vladara i tamošnjeg dobrog zakona koji uvek ima, ili barem sa zakašnjenjem,
razumevanja za banalno prestupništvo. Da li je za ovoliku količinu dobrote
potrebno veliko dupe, srce ili glava, još uvek se tačno ne zna. Ali je sigurno
da u dobre Amerike sve može se i ima se.
### Da pitam ja Vas – koristite li Vi toaletni papir? Pretpostavljam
da da, jer ste civilizovani i daleko od onih kukuruznih, palminih ili sneg
varijanti a koje dobro dođu u prisilnom prirodnom drž-daj šta daš okruženju.
Pošto nemilosrdno trošite svo ono jadno posečeno drveće za svoje pozadine,
umete li barem da tom rolnom baratate na ispravan način? Ako ovo pitanje zvuči
čudno, treba se pod obavezno osvrnuti na jedan dramatičan slučaj objavljen na
tviteru pre neki dan. Naime, jedna gospodjica zgubidanka čije glavno zanimanje
varira između novinara, pisca i stand up komedijaša, postavila je svoju
fotografiju iz kupatila. 23-ca ju je odmah kontaktiralo. Ne zbog njenog
dosadnog i nezanimljivog fotosa na kome šeta u peškiru, nego zbog jedne strašne
stvari koju je učinila svom guznom brisaču. Kad te toliki broj muškaraca
opomene da činiš nešto apsurdno glupo, onda ima logike da ti za novinara, pisca
i komičara uopšte i nisi, a da tek ne govorimo o mogućnosti da se udaš. Posebno
to da ne zaslužuješ išta više od vršenja nužde u nekoj naturalnoj atmosferi jer
nisi sposobna da jednu rolnu zakačiš za držač kako valja. Ćurko jedna, kad ćeš
shvatiti da i za to postoji pravilo koje ti može spasti život a tvojoj okolini
i pratiocima doneti mir – toaletni papir se postavlja tako što ono čime se
brišeš nije do zida, nego do tebe! Da se ja pitam, ja bih njoj zbog tolikog
neznanja sigurno ugasila i profesiju i te profile na socijalnim mrežama. Stidi
se ženo!
### Bavljenje jogom je kažu spas za duh. I telo ako se prione na
one teže vežbe. I ja sam jednom bila jogin. Bilo je lepo dok je trajalo. Posle
me mrzelo da se navikavam na nove instruktorke jer je prva bila idealna, ali
sticajem okolnosti kratkotrajna. Ako bi sada neko mogao da mi promeni
mišljenje, to bi bila jedna Ona koja nažalost živi u Australiji, tako da mi
preostaje samo da zavidim njenim učenicama i slinim nad njenim Instagramom gde
se može videti kako bi to veličanstveno izgledalo. Ja bih se kao učiteljica,
kao i sve one sa njom, skinula. Ne u triko, nego u sopstvenu kožu. I tako
opremljena, uz metodu paljenja svetih biljaka, Joni jajca (to su plemenita jaja
koja se ubacuju u adekvatni prostor, da bi ga mišićnim kontrakcijama očvrsnuli
i ojačali, što ima višestruku korist), i kristalnih dildoa (ti kristalni su
sigurno veće magične moći i daju na strujnom intenzitetu), probudila bih svoju
uspavanu svesnost, prestala da se brinem, širila pozitivu, oslobodila svoj ego
iz ličnog zatvora i postala neka sasvim nova Ja. Sva moja nervoza i pesimizam
bi bili kao rukom odneti, a moja lična mantra bi me dovela do nirvane, što je cilj
svakog uzvišenog bića . I još bi mi se slika sa jožnim drugaricama pojavila na
Instantgroblju, što je mora se priznati najveći domet koji jedinka može da
dosegne. Pa kad te proprate i zavole hiljade, pa ti prokomentarišu tvoje
osvešćeno telo, pa požele da ti se pridruže, ima li išta značajnije i veće? Ali
Australija je daleko. A i ja se nikad ne bih skinula gola da radim masovne
vežbe. I zato ću zauvek ostati u nesvesti.
### Primaknimo se sad malo bliže, našem Balkanu konkretno. I
zavirimo malo u baštu naših suseda. Zumirajmo polako jedno specijalno dvorište.
U njemu živi hrvatski žitelj psećeg porekla koji se odaziva na ime Medo. Ime mu
priliči, sladak je, glomazan i opasan. Opasnost inače ne dolazi od njegovih
šapa, no čeljusti i grla. Medo je pas koji laje. A da ga to svrstava u grupu
rođaka koji isto čine, neosporno je. Međutim, Medo po mišljenju njegovih suseda
toliko urla, da je njihov život, tu pokraj, osuđen na gluvoću, pa čak i smrt od
tolikih decibela. Iz tog razloga Medo je oteran na sud, koji mu je veštačenjem
na terenu i merenjem njegove, uobičajene za vrstu, glasovitosti, izrekao opaku
kaznu kućnog zatvora u noćnim časovima. On je tako morao pune tri godine da od
8 uveče do jutarnjih sati vreme provede opasan zidovima. Doduše gradski psi
obično tako žive po ceo dan, i niko oko toga ne protestuje i ne smatra to
terorom, naprotiv. Ušuškani i vlasnikove jastuke i posteljinu, oni drugu opciju
ne bi preživeli (što je naravno potpuna neistina kada su Medine veličine i
snage), ali to je kao “otmenija” kučeća vrsta. Seoski psi napravljeni su da ih
šiba vrelina, hladnoća i vetar i oni ne trpe kmezavost i prezaštićenost praćenu veštačkom koskom i gumenom loptom. Otud je Medo
silom prilika postao privremeni gradski cuko što njegovi vlasnici nikako nisu
mogli podneti te su se uporno borili da povrati svoje životinjsko dostojanstvo
i živi kao pravi pas, napolju gde i pripada. I uspeli su! Bahatim
komšijama preostaju pampuri za uši i nada da će Medo jednog dana da dobije
neizlečivu upalu grla. No, međutim, kaj mi bumo delali s džukelama na dve noge što
nezadrživo laju i ne mreju prestati?
### Jedan uznemireni otac uzeo je pravdu u svoje ruke. Ta
pravda liči na pištolj čiji su meci prosvirali noge dvoje roditelja koji su tu
profesiju izabrali greškom. Doduše, sama priroda ima felera, što je dokazala
jednim bednim primerkom koji tek što je zakoračio u život. 12-godišnji sin
povređenih iskoristio je silu svojih godina i nakana da u žbun uvuče
6-godišnjaka, sina Pravdodelioca, i da mu nanese ozbiljne telesne
povrede. Definitivno i duševne, jer takve strašne priče nadovezuju
strašne posledice. Kako su ovde mnoge stvari spore i slabodostižne (među
njima pravda prednjači), a intenzitet roditeljske ljutnje i očaja
srazmeran nanetom bolu, to je dovelo do ličnog razračunavanja. I koga sada
treba prevaspitati? Malog ološa, njegove tvorce, izbezumljenog oca ili Pravdu?
Odgovor je u žbunu. Lak kao pištolj. I težak kao sistem koji ne ume da se
razračuna sa nakazama koje ruše sve pred sobom. Još nešto… Ojađenom ocu
čestitam na visini zadatka (moja mera bi išla nešto iznad kolena).
Doduše, ja bih zbog toga precrtavala dane do izlaska iz bajboka (tako će
i otac Pravdotražilac), dok bi načeti spokojno živeli sa svojim prestupnikom
kome je maloletništvo najjači alibi za svaki mogući zločin. Krivda je uvek na
pravoj strani.
### Dobro, nisam u pravu. Ume Zakon i da podvikne. I da zapreti.
I da zabrani šta i kome treba. Najpoznatija (na svim istocima), najlepša (kako
se ta namontirala za ovih par godina, glava da zaboli) , najsisatija (ovde se
gornji trap više ceni od zadnjeg no na zapadu), najgluplja (to nije sigurno,
ima više kandidatkinja za prvo mesto), najfatalnija (e to sigurno jeste)
starleta sa ovih prostora, doživela je pravu dramu. Ne samo da su joj već tamo
neki kriminalci dizali krvavo zarađeni džip u vazduh, nego su se sad i
ovostranozakonski opasno nameračili. Gospodjica je dobila izričitu
zabranu da ikada više kroči u Srbiju i to zato što je jedan opasan špijunski
element. Iz bezbedonosnih razloga, i na osnovu Zakona o strancima (Crnogorci
koji su se uvukli u svaku državnu poru, firmu, funkciju stranci?), ona može
sada samo da nas gleda preko plota, ili aviona, ili s drona. Dirati nekog
kome je dečko poznati haker, kome su najbolji drugari pripadnici kobajagi nekih
kriminalnih klanova, najbolja drugarica gospođa koja okuplja dame za
pratnju i prijatno druženje, diva Dubaia, voditeljka, vlasnica sifona u koje
može neprimetno da se instalira sistem za prisluškivanje? Pa to može samo
neorganizovana i divljačna zemlja koja ne prepoznaje visokokvalitetnu profi
uslugu. Sorajo, ne brini, predomisliće se oni, a mi jedva čekamo da
vidimo za koliko sajzova si se u međuvremenu uvećala.
### Dok se oni, susedi naši, za finale bore, do čijeg su
polufinala došli grčevitom akcijom i srčanošću, a uz predivnu podršku kockaste
predsednice (pojma nemam kako je sve to bilo jer ne volim fudbal, niti me
zanima, ali sam nešto usput pročitala), mi smo doneli odluku o izgradnji
nacionalnog stadiona kod Ostružnice. Nemam pojma ni to gde je, ali zvuči kao
mesto kome se smeši neko buduće svetsko prvenstvo u fudbalu, gde ćemo mi na
domaćem terenu i uz podršku odanih navijača koji umeju odano i da biju,
osvojiti svetsku titulu. Nama zapravo ne odgovara nijedan strani teren, tamo
imamo užasnu tremu. Da ne govorim o nepoznatoj klimi, otporu prema nepoznatim
gledaocima, tv kamerama koje nisu deo nacionalne frekvencije. Sve ostalo je
super, počev od igrača koji imaju dobru formu, preko milionskog bonusa koji im
je precednik obećao ako pobede, pa do motivacije da pregazimo sve što nam se
nađe na putu, ali kad se sve to odvija tamo daleko, mi fejlujemo. Otud je i ova
ideja o ulaganju u najveći neviđeni teren, tj. stadion u našoj zemlji, najbolja
vest u poslednjih 30 svetskih prvenstava na kojima uvek zamalo nismo ušli u
drugi krug. Ostružnico, orlovsko gnezdo naše, iz praha ćemo te dići! Vdeće svi
oni. I tada ćemo obavezno, ali obavezno, umesto svih utakmica koje su se
do sada prenosile na prva dva nacionalna kanala i ostalim sportskim po ceo dan,
sve to prenositi na svih 100 kanala i kablovske i analogne barem po 27 sati
dnevno.
### Ono što me naročito inspiriše poslednjih dana, u onom
romantičnom smislu, jeste jedan primamljiv potez koji se najavljuje u
našem glavnom gradu. Ako si na Kalemegdanu a hoćeš na Ušće, cap, sedneš u
gondolu i eto tebe preko. I obrnuto. Nema cimanja tramvajima, busevima,
taksijem, nogama. Ali nije to onda gondola sa veslima i gondolijerima na
pramcu, ove su one futurističke, u vazduhu, na žici. Sve to će pozlatiti
ovi iz unutrašnjosti Srbije čiji će se prihodi sliti u republički budžet i
iskoristiće se samo dvotrećinski iznos dok će celu jednu trećinu
izdvojiti sami Beograđani iz svog gradskog. Pretpostavljam da je njihov deo
manji jer će se oni time mnogo manje voziti nego gosti i turisti iz
spoljašnjosti Beograda, a i sam grad vapi za obnovom i doterivanjem jer su
ostali taj problem odavno rešili, te preostaje da se ulašti samo prestonica.
Uostalom, gradski budžet je bedan, slabijima treba pomoći. Kolika će biti cena
karte, da li će one što se švercuju direktno prosuti u reku, hoće li remont
pokvarenih gondola raditi firma sa Kipra, još uvek nije objavljeno. Nadamo se
da će to umnogome olakšati gradski transport, privući nebrojeno stranih turista
koji su to videli samo po filmovima, i da … pa dovoljno je. Biće to ne
hit, nego hitčina.
### Ako bih vas pitala da li ste bili skoro bolesni i išli kod
lekara, sigurna sam da bih dobila ekspresnu informaciju. Ako bih se nadovezala
pitanjem da li ste kod čika ili teta doce otišli istuširani i mirišljavi, bi li
ljuti bili? Možda vi ne bi, ali je jedan broj uvređenih pacijenata digao
internet na noge. To se desilo zbog plakata na ulaznim vratima ordinacija
(ne samo jedne, ne samo jednom) na kome piše – Za pregled kod doktorke,
potrebno je da se okupate. I tu se onda našao neko da doktorku kinji za
bezobrazluk i neprofesionalnost. Osim što je dala zakletvu da će pomagati i
lečiti, ona mora da se zakune i da će prema potrebi nositi nevidljivu štipaljku
na nosu (da, nevidljivu, jer bi vidljiva bila užasna uvreda i nepoštovanje),
ako već nema dovoljno jak stomak da istrpi telesni smrad pacijenta koji se
pirka jednom u mesec ili godinu dana. A anonimne ankete o učestalosti kupanja
ne daju nimalo zavidne rezultate. Nekima je subota i dalje sveti dan za
potapanje (učitelj koga lično znam tvrdi da je 4 puta mesečno, da l subota ili
nedelja onaj pravi broj). U neka davna vremena, po selima su se ljudi zaista
kupali samo jednom, kada prođu svi poljoprivredni radovi, i tako do naredne
sezone. Tačno je i da su se po francuskim dvorovima vaši slobodno šetale po
glavama napuderisanih dama i gospode, a parfemi maskirali smrad), ali u vreme
kada se neke stvari naprosto podrazumevaju, postavlja se pitanje – osim što smo
duševno i moralno prljavi, ne može li barem taj telesni vonj da se obuzda? I da
Dr X može na miru da odloži svoju nevidljivu štipaljku s nosa u fioku. I skine
ono “bezobrazno” obaveštenje i uputstvo pacijentima.
### Telo je ipak najveći izdajica čoveka. Ne samo što ispušta
nezgodne mirise, uznemirava okolinu, nadvladava ponekad razum, čini prestupe
svake vrste, nego ne ume da sfinkter drži pod kontrolom. A to ne samo da
ugrožava kozmetičke proizvode, parfeme i karmine osobito, nego i čast jednog
diplomate. Ne, vama sigurno nije nepoznata situacija kada stvari postanu
neizdržive i čovek u pometnji napravi glupost. Obično se sve završi dobro, ali
ovog puta nije. Narodnom poslaniku Omerović Mehu sistem navigacije nije radio
kako treba, mehur ili ono drugo je popustilo, i dok je bio u frankfurtskom free
shopu pazareći poklone za familiju, toliko se sve naglavačke u sekundi
okrenulo, da je on sa neplaćenom robom izašao iz radnje (kaže, na putu za
toalet). Bibiiiip, i eto policije koja nema rendgen za praćene
peristaltike putnika. Aha, ko si ti, zašto si pošao napolje a nisi platio, pa
ja sam poslanik, pa šta onda, pa imam imunitet, aha ali zašto si krenuo
napolje, nemam šta da objašnjavam vi morate da me pustite, a ja sam pošao u wc.
I oni ga puste. Diplomatu koji ima slabu kontrolu nad svojom bešikom i
crevima. I još uvek nerazrađeni lopovski sistem jer je navikao da mu lova
direktno ide na račun, a mislio je da će sa ovim sitnim ići još lakše. Pa
dobro. Nema veze, malo će se svi našaliti u Skupštini povodom njegove
omatorele prostate ili colona. A možda i dobije neku dobru preporuku za doktora.
Samo pre toga da se okupa, da ne smrdi kao tvor. Od koga bi i njegove
bele štrafte pobegle u svet. Od stida i sramote.
Da, samo ovo i još nebrojivo mnogo desilo se na ovom prelazu iz
letnjeg proleća u jesenje leto. A šta donosi budućnost? Čitaće se…
No comments:
Post a Comment