Juče je istina po drugi put
zatvorena. Na određeno, neizvesno ili zauvek, uskoro ćemo biti obavešteni. Kažu
da se to očekivalo... jer valjda postoje granice trpljenja dokle istina može da
tera i da ne povredi dotaknute. Kada pređe sve granice, pa i one iza teritorije
određene zemlje, koja se službeno vratima odvaja od neke druge, bez pardona se
cokulom razvali prepreka, naoružani istinu uzmu pod miške i u oklopnom vozilu
odvedu na nepoznato mesto. Zapravo, odvedu je u zatvor i pred sud koji efikasno
odreže nestrpljivu kaznu.
Džulijan Asanž,
Australijanac, koji je Istini omogućio da procuri kroz zadihtovane mehanizme
odbrane svekolikog zla, juče je primenom sile prekoračio prag svoje ćelije da
bi zamenio novom. Sve je započelo sa neprofitnim internet medijem po imenu
Vikilis (necenzurisana vikipedija-mesto gde skriveni podaci "cure")
koji je on osnovao 2007-e godine. Cilj ovog sajta je bilo doturanje javnosti
pažljivo skrivanih dokumenata sa svih strana sveta, u kojima su se nalazili
podaci o najgorim prljavštinama na polju politike, ekonomije, iz svakodnevnog
života. Skoro 10.000 dokumenata je obelodanjivano na dnevnoj bazi. Tu su se
mogle videti diplomatske depeše, odluke o ratnim dejstvima na ugroženim
područjima bliskog i dalekog Istoka ali i ostalim mestima, o malverzacijama
banaka, o tretiranju zatvorenika u najozloglašenijim zatvorima, o građanskim
ratovima, zagađenjima, budućim osvajačkim planovima najmoćnijih vlada i
zemalja, o novim ekonomskim potezima kojima su rušene i građene nove imperije,
imena ubica, plaćenika, svega zloćudnog čega u principu nismo bili svesni, ili
ne u toj meri. Par godina kasnije, Asanžu je od strane demokratske Švedske
podmetnuta lažna prijava vezana za seksualni napad, na osnovu čega je uhapšen,
njegovi računi blokirani a sam Vikiliks finansijski oštećen. Premda je po
Asanžovim rečima cilj Vikiliksa bilo suprotstavljanje neprijatnim režimima
moćne Rusije, Kine i nekih azijskih država (kao "prirodnih"
neprijatelja moćnog, modernog i pravednog zapada), na kraju se u bazu svih
informacija slilo najviše podataka sa područja Amerike. Sav taj materijal koji
mu je doneo mnogobrojna novinarska priznanja i nagrade, bio je dovoljan da se
Džulijan proglasi neprijateljem zapadnjačkih vlada te da on potraži azil u
Ekvadorskoj Ambasadi u Londonu. Tako je proteklo 7 godina prinudne izolacije
bez velike nade da rešenje postoji, i male da su pregovori mogući. Za to vreme,
Asanž je i imao, i nemao kontakt sa spoljnim svetom. Limitirani internet, retke
posete pristalica, obožavalaca, stalni nadzor. Kada prekršiš pravila ponašanja
domaćina, puštajući u etar prepisku i nepodobštine vladara zemlje koja te
primila u okrilje, logično je... Možda to nije jedini razlog (zar ikad postoji
samo jedan?), ali dovoljan da je sada moguće sa Istinom činiti što i do uvek -
saseći je u korenu od strane onog kome ne odgovara (a takvih je mnogo), ne
dopustiti adekvatnom kaznom da ikom slično padne na pamet (a to je nemoguće,
premda neizvesno kad će se ponoviti), vinovnika zbrke konačno
"opametiti" (zaboravlja se da se savest i samosvest ne prljaju i
kvare tek tako i da moral ima svoje adrese). Engleska premijerka je povodom
hapšenja izjavila da je to dokaz da niko ne može da bude iznad zakona.
Postavlja se pitanje, kako oni koji sve rade, samo nikako po zakonu, a najviše
ispod njega, mogu i da daju ovakve izjave, da pravdaju svoje postupke, da
zastrašuju probuđene, da mirno spavaju sa teretom svojih najgorih pobuda? Ali
to nikad nije ni bilo upitno - svet je sazdan od paklenih planova đavoljih
igrača kojima se slabi pokoravaju. Malo zbog neobaveštenosti, više zbog
neznanja, a mnogo usled zastrašenosti. Doneti zakoni, osmišljeni od
strane onih koji ih se sami ne drže, nameću se pod pretnjom odmazde u
slučaju kršenja, pogotovu onima kojima je jasna njihova selektivna primena, koji
s pravom ne žele da im se pokore.
Među njima
prednjači Asanž, i zato mora da plati. Da će se to završiti samo na novcu,
neće, jer je iznetog prljavog veša nedodirljivih toliko, da to više niko ne
može da opere, ukloni, spali, negira. Englezi ga terete za kršenje uslova
kaucije, Amerikanci za poniženje usled iznošenja podataka koji nisu smeli
nikud, a kamo li u svet. Par dodatnih meseci, par doživotnih kazni. Spominje se
i ona namenjena najvećim zločincima - električna stolica ili kako to već kod
vladara sveta ide. Kod donošenja presude, presudno će biti da je - ono što smo
pročitali i videli, podmetnuta "laž" i da nas naše oči u stvari
"varaju". Mi naravno znamo da se ratovi ne vode zbog ličnih interesa,
nego zbog uvođenja demokratije tamo gde nemaju pojma šta to znači. Finansijski
kolapsi su redovna terapija za otrežnjenje onih koji su se malo opustili u
trošenju i pomamili za kreditima. Prebacivanjem otpada preko tuđe ograde
zapravo se budi svest o globalnom zagađenju koga niko ne sme biti pošteđen.
Ucene su dobar način da se neposlušnik nauči da koristi uši. Korpucija je nužda
beskompromisa do cilja. Primena nasilja nad civilima znači da su obični malo
zaboravili pravila igre. Otimačine i otmice su lek protiv grčevito drživih za
svoj džep i uljuljkanih stanja. Prevarom se vaspitava uvežbanost za preimućstvo
na tržištu robe i ljudi. Odgovor postoji za sve, a ispravan je uvek na strani
onog ko zabranjuje postavljanje ikakvih pitanja. A Istina?
Gde u stvari Istina živi? Da
li je sve ono što se može videti, pročitati po raznolikim medijima realan
prikaz stvarnosti? Možemo li mirne duše otvoriti novinu ili internet stranicu,
pogledati vesti, i u potpunosti poverovati plasiranoj informaciji, izveštaju,
pregledu, obaveštenju o nekom događaju? Koliko toga ostaje nedostupno za
javnost ili makar one na koje se određeni podaci odnose? Da li je potrebno
mnogo grebsti ispod površine da bi došli do suštine nekog vanrednog događaja,
skrivene namere, otvorenog plana? Čime osim pera i tastature raspolaže novinar
izveštač, novinar istraživač, novinar reporter? Poseduju li osim moći
interpretacije (onog što je obavezno preneti) i moć poimanja? Postoji li
hrabro, neustrašivo, objektivno novinarstvo i koji su mehanizmi njegovog
opstanka? Da li moć prodiranja u dublje slojeve priča koje se direktno odvijaju
pred pronicljivim očima, ili negde u pikselima teško dodirljivih
podataka, bez ikakve nade može biti nadvladana moći onih koji krše svaki,
ponajviše moralni zakon?
Zašto postavljam ova pitanja kada su odgovori ne samo naslutivi, već potpuno jasni. Činjenica o nezavisnom novinarstvu je oduvek vodila ka vidljivim i nevidljivim žrtvama ispravnog ubeđenja da Istina mora da preživi. Koliko dugo? Malo duže od onih koji za nju polažu svoj život (nemali broj je svoju pravdoljubivost platilo glavom...Asanž takođe?). Njihovoj časti se dive oni kojima je Istina bitna, mada su neretko sami preslabi da istraju u njenom širenju ili borbi da se Laži dalje spreče.
Zašto postavljam ova pitanja kada su odgovori ne samo naslutivi, već potpuno jasni. Činjenica o nezavisnom novinarstvu je oduvek vodila ka vidljivim i nevidljivim žrtvama ispravnog ubeđenja da Istina mora da preživi. Koliko dugo? Malo duže od onih koji za nju polažu svoj život (nemali broj je svoju pravdoljubivost platilo glavom...Asanž takođe?). Njihovoj časti se dive oni kojima je Istina bitna, mada su neretko sami preslabi da istraju u njenom širenju ili borbi da se Laži dalje spreče.
Ono što ovu priču o
Džulijanu Asanžu čini veoma teškom i pomalo tužnom, jeste ogromna verovatnoća
da će se Istina njime predvođena sada malo povući u senku. Naravno, Džulijan u
svom pohodu na razotkrivanje najgorih neljudskih nedela nije jedini umni i
sposobni Don Kihot. Međutim, veterenjača je bezbroj a njihova snaga ogromna.
Broj lutaka čije udove pokreću konci velikog Mastera igre je još veći.
Prepuštenost neminovnom je ravna unapred prihvaćenom porazu. Potpis na predaju
već unapred obezbeđen. Zašto je Istini tako teško da dođe k sebi? Ne... zašto
je Laži tako lako da se nametne tebi... meni... nama? Kako je moguće ćutati
pred njenom evidentnošću i biti miran u redu za odrubljivanje zdravog razuma?
Asanž možda nije mario za gubitke (svojih godina u azilu ili zatvoru) jer je
znao da ne može ostati netaknut i prihvaćen zbog onoga što čini, možda bi ga
neko čak prozvao ludim u otvorenim naumima ogoljavanja sramote i bezumlja
svemoćnih sila, ali moralne norme nekako uvek nadvise čoveka klanjajući se
njegovoj hrabrosti da prežive. Zato je Moral isto što i Istina. Zato se njime i
njome ogrću samo najhrabriji.
"Počinje era masovnog
nadzora. Sloboda je na izdisaju" - govorio je.
"Ako želite da zaustavite nepravdu, morate da se potrudite da što više ljudi za nju sazna"- poručio je.
"Morate se odupreti, možete se odupreti" - uzvikivao je dok ga je nekolicina nosila ka policijskom vozilu.
"Ako želite da zaustavite nepravdu, morate da se potrudite da što više ljudi za nju sazna"- poručio je.
"Morate se odupreti, možete se odupreti" - uzvikivao je dok ga je nekolicina nosila ka policijskom vozilu.
Možemo li? Ili je cela ova
farsa u kojoj živimo neoboriva realnost kojoj se ne treba suprotstaviti...
poput naplašenog, ili pak ravnodušnog prema sopstvenom a naročito tuđem životu,
ogrezlog u ružnoj i jedinoj izvesnosti koja obezvređuje svaki smisao. Moramo
li? Što se mora, nije uopšte teško, samo treba, treba lupiti šakom o sto... i
glavom u zid... Boli to. Ali Istina tamo čeka i likuje.
6 comments:
Asanž je pukotina u sistemu.
Pukotine postoje da bi svetlost mogla da uđe.
Gde se denula svetlost?
Pukotina je toliko velika da vlada mrkli mrak.
Najcrnje je pred svitanje.
Ako uopšte svane.
Novi tekst je pola svetla ;)
Sunce potonulo u okean.
Distribucija eksplodirala.
Tekstove progutala neman-ština.
Post a Comment