Jutros sam
se probudila okupana u mokrom znoju tela svog. I za to je bio kriv moj mozak.
Naime, sanjala sam jedan užasan, mračan, hororističan, uznemirujući san, sa
tematikom ekstra blok bastera, poput onih onostranookeanskih, apokaliptičnih,
pretećih, surovih, nebrojenožrtvenih i uvek sa krnjim no ipak srećnim krajem,
koji svoje višenulske megabudžetne novčane uloge moraju da opravdaju spasenjem
sveta koji kreće od nule, i to tako što se obavezno na vrhu brda, na Arktiku
ili u svemirskoj letelici nakon silnih peripetija, iz svemogućih zala i
iskušenja, izvuku jedan crnac, jedan neodredjenog pola, mladi haker koji osim
što zna da pokrene i nahrani i najkomplikovaniji kompjuter ima i vozačku
dozvolu za sva poznata prevozna sredstva, naučnik koji je sve to predvideo a
niko mu nije verovao sa sve epruvetom kriptona sakrivenom u peti leve čizme i
drugom u skrivenom džepu skafandera u kojoj se nalazi 5 jajnih ćelija
najuspešnijih žena na svetu, zatim njegova mlada, prelepa i još prepametna
asistentkinja koja može da posluži kao materica ukoliko nešto krene po zlu,
dvoje tinejdžera, jedna slučajno u haosu pokupljena beba i naravno predsednik
bez žene jer ona nije imala previše sreće ali sa kućnom ljubimicom, nosećom
labradorkom retriverkom. I sve može onda da krene ispočetka, a ukoliko se u
medjuvremenu uhvati i labavi radio signal još nekih, nekim čudom spašenih,
snalažljivih ali po duši najboljih primeraka ljudskog soja, makar morali da se
kopaju podzemni kanali ispod okeana ili leteli balonom preko velike vode da se
sretnu, još optimističnije i lepše.
I da skratim, ja sam naravno u tom snu bila nešto što svako voli da
bude, koliko god traumatično i naporno u životu bilo. Ne, to nije crnac koji je
predodredjen da crnči makar za milione ubacivao loptu u koš, nije ni
sekretarica koja mora biti i devojka i momak za sve, da budem tinejdžer ni u
snu sna, ni naučnik iako bih volela da mućkam bočice, od hakeraja znam samo da
sama sebi ishakujem neki virus u komp, a ostalo da ne komentarišem jer se ipak
zna koji je posao najteži, najodgovorniji, najglavobolniji na svetu – dakle, Ja
sam bila predsednik, premijer ili šta već glavato, što donosi odluke od kojih
ljudima zavisi opstanak. Ali, to je samo jedan deo. Ostali deo gornjeg
scenarija u stvari treba zaboraviti jer je moj san išao u drugom pravcu a opet
govorio o kataklizmi sa minimumom preživelih.
Možda u stvari nije dobro što sam krenula otpozadi ili s ledja ove
priče, kao što se ni muzika ne sluša ili knjiga čita naopačke. Medjutim, kako
je porodjena posledica izazvanog uzroka moj nervni sistem dovela do znojnog
delirijuma, tako ću morati da primireno objasnim šta me toliko pomelo. San je
započeo tako što sam sebe videla za okruglim stolom za kojim je sedelo još 16-oro
ljudi koji su se medjusobno dozivali Ministrima za ovo ili ono, onda je tu bilo
po 4 njihova savetnika koji su im pridržavali svečane odežde i stalno
prilazilii šapćući im nešto na uvo iako sam non stop opominjala da se začepi,
udarajući onim tučkom kojim sudije umiruju neurotičnu rodbinu oštećenih koja ne
može da se pomiri sa simboličnim kaznama za simbolične zločine i kriminal u
vidu ubistva, silovanja i basnoslovnih pljački. Nemirni su bili izbačeni i
stavljeni u ledenu sobu zarad hladjenja, ali kako je ta mera poznata od ranije,
samo su dvojica najdivljijih izbačena iz sale. U drugom redu iza su stajali
njihovi naslednici, žene, kućne pomoćnice, vozači, stajling savetnici i kumovi.
Upravni odbori svih mogućih agencija, klubova, banaka, i ostalih nebitnih
institucija, kao i svi odbornici i delegati kao odani predstavnici plebsa i
aristokratije, ceo sastanak su posmatrali iza staklenog zida sa pravom do, ali
ne preglasavanja. Moje desne i leve ruke, kojih ima više a nisu vidljive,
sedele su ispod stola i hvatale beleške o poremećenim moždanim talasima
prisutnih, sa ciljem da se odmah po završetku radne sednice i svečanog ručka po
obavljenom poslu, stvari prijave u detalj i regulišu bezbolnom inekcijom
fizičke eliminacije iz državnog vrha za teže slučajeve odstupanja, ili
automatsko slanje u psihijatrijsku bolnicu na 20 godina bez prava žalbe i
slobodnih izlazaka za one nesigurne. Strani, visoko obučeni posmatrači, od
najdaljeg egzotičnog Istoka sa jednim izuzetkom, do predalekog pitomog Zapada
bezizuzetno, uz prismotru delimično zainteresovanog Severa i potpuno apatičnog
Juga, situaciju su pratili preko video bima. Zarad regularnosti, svaki od
učesnika, osim mene kome se naravno veruje, imao je ugradjeni osetljivi čip
koji je bio prva linija odbrane od pogrešno donetih odluka, tj. iskakanja iz
već predvidjenog plana i programa koji je svaka pravno regulisana država morala
da poštuje. Taj čip, da bolje objasnim, radi na principu hemijske reakcije koja
izaziva nadražaj u moždanom sistemu, koji pak reguliše odgovarajuće nervne
nadražaje na odgovarajuće pojmove. Uljezi čiji su sistemi neotporni na hemiju i
teraju te da misliš svojom glavom, koje ni darežljiva materijalna stimulacija
ne može da savlada, bivaju kao neželjeni organizmi, kao što je spomenuto ali sa
drastičnijim završetkom, sklonjeni na sigurno mesto, tamo odakle povratka nema.
To znači, da svako ima šansu i pravo da odredi svoju sudbinu, što je moto svake
prave demokratije u svetu a to je naravno i preuzeto od mnogo modernijih i
naprednijih država. Sastanak je trajao tačno 1 sat i 03 minuta, što je bilo
duže od očekivanog, ali se može iako nerado istolerisati kao posledica
nacionalne sporosti i neplaniranog incidenta zbog ona dva kandidata, ali i
dodatnih problema navedenim u nastavku. Da bi se shvatila ozbiljnost ovog
samita, treba spomenuti da su za njenu organizaciju vrhovnu odgovornost
preuzele glavne svetske ekonomske, političke, psihofilozofske, nindža i kung fu
institucije, uz amin našeg vrhovnog religijskog poglavara sa sapatnicima po
bočnim verskim linijama. Dati predlozi dati su na glasanje, glasovi prebrojani.
Nažalost, čipovi su zbog tri glasača u centrali u inostranstvu uključili crveni
alarm, jer su pokušali da eskiviraju jedini tačan odgovor, što mi je predočeno
puštanjem bezopasnog ali neprijatnog elektriciteta kroz desni rukav, a time i
uslovilo lančanu reakciju moje reakcije na ispodstolnu garnituru koja
odstupanja nije primetila na vreme. Nepodobni su odmah poslati ambulantnim
kolima na psihijatrisko posmatranje, mene je ruka boluckala ali sam uspela da
stvar dovedem do kraja. Iako se cela organizacija ne može uzeti kao apsolutno
uspešna, ja sam ipak na kraju bila zadovoljna postignutim. Na osnovu pametno
donetih odluka, uspeli smo da finansijski sistem spasemo kolabiranja a penzioni
i socijalni program drastično stabilizujemo. Svi predstavnici vladajuće odnosno
garniture odlučivanja, zajedno sa članovima porodice i rodbinom do 3-eg kolena
unapred, pomoćnim osobljem i bliskim prijateljima, dobili su doživotne penzije
i primanja 12,8 puta veća od trenutnih uz progresivno povećanje za stopu dnevne
inflacije u narednih 240 godina, čime je socijalni mir definitivno veoma
jeftino plaćen. Svi izdaci bili bi prebačeni na konto penzionera kojima će
neradni vek započeti sa 80-om godinom života, radno sposobnog stanovništva čija
je polovina primanja trebala biti odbijena i direktno deponovana u Svenarodnu
banku i banku Vlade, trudnicama koje bi bile kažnjene za trudnoću izmedju 16-te
i 45-te godine života i plaćale na ime toga državi trećinu najvišlje plate bez
obzira da li rade ili ne, dece koja moraju da aktiviraju radnu knjižicu od
10-te godine života i plaćati procenat birou bez obzira da li su u radnom
odnosu, primalaca socijalne pomoći koja se ukida i isplaćuje invalidima
koji će moći da biraju da li da izvrše eutanaziju ili da pomažu penzionerima
čime na posredan način doprinose popunjavanju deficita u budžetu.
Stabilizacioni, reformatorski , opstajalački program je jednom rečju bio –
fenomenalan, da se naježiš i oznojiš. I bila sam tako, tako ponosna na sebe,
što kao predsednik, premijer ili šta već glavato jesam u stanju da izvedem
jednu zajednicu na pravi put. Ali, zapitaćete se – zašto su mi onda znojne
žlezde tako masivno odreagovale, zašto sam taj san doživela kao horor i jezu,
ili je svo to otpuštanje vode u stvari bila samo pozitivna reakcija na ono na
šta me osećaj u snu vodio?
Evo zašto. Zato što sam shvatila da se kvalitetni američki fikšn
dizaster filmovi sa srećnim završecima nikada ne mogu uporediti sa jednim
srpskim snom o spasenju, ma ni da mu vodu nose! Tamo se spase njih 10 do
maksimalno 100 a ovamo bar 1000 top odabranih bez familije, posluge i
najrodjenijih a da su nekrvno povezani, što mu dodje još x 100 plus nešto u
proseku, što je na kraju mnogo hiljada ljudi, a to je već nepristojan broj za
scenarističke prilike. Drugo, mi u realnom možemo sve te odluke da donesemo
sami a da nas ne pritisnu ni ida, ni miga, ni ibrd, ni mmf, ni ifc, ni eib, ni
ebrd, ni icsid, ni čipovi, ni puštanje struje, ni najveći belosvetski kung
fuisti i karatisti, žongleri i madjioničari, vanzemaljci i drakule. Treće i
najvažnije, ona prva stavka je bila samo šala jer je to naravno samo san ali će
u realnom broj preživelih biti u milionima jakih, odlučnih, za spas časti i
obraza nacije, spremnih penzionera, trudnica, invalida, radnika koji mogu da
jedu samo travu i kamenje ako treba, i to kad za 10 dana potroše zagarantovana
primanja za dati mesec, u preostalih 20 mogu lavovski da žive i od vazduha i
vode kao široko dostupnom energentu. Četvrto, mi treba da izdržimo na grbači
familije plemenitih i odabranih, a sve po spisku i sposobnostima, samo 2,
najviše tri godine, a ako treba i 23 da bi izašli iz krize i preživeli u
okruženju giganata kojima se tresu temelji, prete bankroti a gospodin iz
porodice vrabaca, i još dobitnik Nobelove za ekonomiju, mister Štiglic
amerikanac, kaže da je unija kontinenta na kome smo samo fizički ali ne i njen
deo, na opasnom putu sunovrata. Dakle, oni su gotovi, a mi možemo samo napred
jer od dna nema dnije, ako se ne računa uzemljenje tj. podzemni svet u koji
odeš ili tudjom ili svojom ili Božjom voljom. Peto, od čega mi je znoj poprimio veoma
nezgodan miris ali od olakšanja, jeste da sam shvatila da je najjači adut ovog
podneblja naš predsednik, premijer ili šta već glavato muškarac, koji ima 16
Pravih odanih ministara i svitu najrodjenijih i najodanijih koja mu nikada, ali
nikada neće okrenuti ledja, dopustiti puštanje slabe struje makar i na lokalu
ili kroz mobilni telefon, koja će pljesnuti na svaki predlog i decidirano
dokazati da je podneta nacionalna žrtva merena mnogo nižim procentima a broj preživelih neuporedivo viši no u mom snu, čime se potvrdjuje da je humanost glava donosioca odluka za narodni ep, a što potvrdjuje da je to potpuno i jedino ispravan put ka vadjenju iz gliba.
A da smo u blatu jesmo. A da ima volova koji mogu da povuku, ima. A
da je izlaz uvek bio i ostao u onima koji volove sprovode i usmeravaju, jeste.
A da one koji sumnjaju u dobre ishode treba izbaciti iz stada i poslati izvan
ograde sopstvene štale, i poslati na tešku rmbu po tudjim njivama, treba.
Ono što mi se još provuklo kroz san, kao kroz maglu, ali sam
zapamtila, jeste – učinilo mi se da sam kao predsednik šapatom naredila
Ministru bankrota da se sprovede oružana racija po kućama, i svi sefovi,
dušeci, wc kotlići, i dečije kasice prasice isprazne, a krivci skrivači
najstrože kazne radom u rudnicima i kamenolomima. To je trebalo da ide u fond
za pomoć najugroženijim članovima Vlade i meni za ne daj Bože. Zato se iskreno
nadam da će neko od nadležnih ovu moju inovativnu ideju videti, razmotriti i
staviti kao predlog zakona za koji bi se jednoglasno glasalo. Mislim da niko ne
bi uopšte imao išta protiv. Nekada i pantalone trebaju da poslušaju suknju,
bilo koje dužine i opipljivosti. Pa nismo ni mi žene, makar virtualni vladari
iz snova, mačija kijavica. Ako je vrhu dobro, dnu je još bolje. Tako oduvek
bilo, i ostalo.
No comments:
Post a Comment