Uputio
se na daleke pute. Prešao je preko sedam gora i nevidljivog mađarskog mora. Kao
i uvek, na krilima realnosti pratila ga je njegova omiljena stjuardesa čije ime
je najveća istina i za SVR i za GRU (tamo neke skraćenice nebitne) ali tajna za
sve ostale (mada kopka koje sve istočnjačke i zapadnjačke borilačke veštine ona
zna, da li ume da koristi minobacač, čuva li ispod suknje bočicu cijanida za
svaki slučaj, da li je sposobna da preuzme avion u letu ukoliko krene po zlu,
da li je dovoljno duhovita da ume da nasmeje najčešće ozbiljnog šefa).
Let je bio ugodan do momenta sletanja na džombavu pistu neuglednog, smradom cigareta
i smoga obavijenog aerodroma koji je obasjavalo hladnokrvno sunce. Ipak,
telohranitelji su uspešno razgrnuli neprijatnu zavesu ustajalog vazduha i
suvišnih ljudi. Aurus Senat je sa ugrejanim sedištima strpljivo čekao svog
vlasnika gosta i gosta domaćina. Na otvorenom auto putu do zatvorenog grada
klanjali su mu se gusto stisnuti panciri. Stanovnici najužeg jezgra sivog grada
postali su privremeno taoci značajne posete (tako i treba, ne možete imati samo
privilegije). Usputni saputnici su svojom bitnošću dodavali na ozbiljnosti teme
putovanja, pa se za broj maskiranih snajperista može samo licitirati. Agentice
i agenti za organizaciju turističkih putovanja, nevidljivo su pratili stvar iz
svog ugla. Ukrštene plavo--crvene sa crveno-plavim, obe podvucene belim
zastave, vijorile su se mašući uzbuđenjem preplavljenim građanima. Himne su se
dizale u nebo, ispaljeni plotuni nišanili oblake, probuđena crkvena zvona
parala atmosferu. A onda se krenulo na ozbiljan posao. Gosti su se jako
iznenadili nivoom tehnološkog razvoja domaćina u oblasti digitalne energetike i
protetike, veštačke i prirodne inteligencije, digitalne poljoprivrede i
digitalizovanih privrednika na raznim poljima. Zato je nekoliko našiljenih
penkala sigurnim potezima potpisalo ozbiljno sročena dokumenta, memorandume i
ugovore o ekonomskoj i drugim saradnjama. Mi smo njima prodali to, oni nama
ono. Ali smo nešto od srca i poklonili - nemalog dlakavog Pašu, poreklom sa Šar
Planine i iz poznate porodice, koji je izmamio prvi spontani osmeh svom budućem
gazdi. Od srca smo nešto i primili, tj. ne baš mi ali pošto je on mi, mi je on,
to se možemo osetiti počastvovanim što smo orden velikog Aleksandra Nevskog
dobili i precednik Srbistana pored nekolicine poštovanih precednika -menistana,
-tarstana, -džikistana i Belerusije. On tj. mi smo se osetili veoma zahvalnim i
uzbuđenim tim povodom a to bi potvrdio sigurno i pojačani broj otkucaja naših
srdaca da se našao neko to da izmeri. Dotle je stotine novinara, tv
stanica, i fotografa strpljivo čekalo svoj komad priloga kojim će nahraniti
neobaveštene. 100-tine hiljada gladnih građana (dobili jedan ili dva uručena
sendviča za truckanje iz svih mogućih unutrašnjosti do prestonice i čekanje
satima po ulicama? prava informacija još uvek nedostupna), gladnih senzacije
koja se ne pruža svaki dan, a to je susret sa prvim čovekom planete i prvim
čovekom univerzuma (makar bio mali, ali je naš), strpljivo je lutalo strogo
omeđenim ulicama ne mareći za promrzline. Kao da je uopšte i bitna ta
Svetohramska žrtva koja se ne može meriti sa Igmanskom. Za 5 miliona eura
donacije gosta Skadru na Vračaru, treba sve izdržati i podržati. Osobito
prisustvo srpske majke koja je u bliskom prisustvu patrijarha, vladika i
ministara, neposredno prisustvovala prisustvu velikog gosta (da si gostu znao
ko je ona, uzeo bi joj autograf, ali kad si neobavešten, ako ti je, sad plači
nad prolivenom prilikom). Mada, koji uposleni državni službenik može odbiti
takvu ponudu kao što je slobodan neradni radni dan, besplatnu hranu i pozorišnu
predstavu? Samo neucenjeni. A da je gost bio upućen u to da je samo sa
područja naše otete zemlje njemu u čast pristiglo više od 2000 podr- i
obo-žavatelja, da je njihov tj. naš grad bastion srpstva poput metropole bio
okićen zastavicama, posterima, panoima, i majicama njegovog lika, da je samo
veče ranije čitava Avala i njegov toranj blistao u bojama ruske i srpske
zastave, da su oči i nade svih nas bile uprte u njegovo Njet ili Da (zavisi od
tematike), možda bi njegova poseta potrajala duže a osmeh bio širi. Ovako...kao
da nije sve to baš znao, kao da mu je sve to bilo pomalo dosadno, kao da je
jedva čekao da skine ovu tezgu s vrata, kao da ga je boleo zub pa je sve to
posmatrao poprilično ozbiljno, te je nakon masovnog delirijuma građanstva, a
osobito svog domaćina kome osmeh zahvalnosti, sreće i ponosa nije spadao sa
lica, ubrzao nazad kući. A tek u specijalnim prilikama vidiš da gospodar našeg
malog univerzuma ume da se široko smeje, ume da potisne sve brige, muke i
sekiracije oko prethodne vlasti i svojih najgorih unutrašnjih i spoljnih
neprijatelja, i da se opusti kao čovek, mada ne koliko njegov ministar spoljnih
poslova koji osim što zna da se smeje probava i da zapevava. Doduše, treba se
zapitati, da li glavnom ipak podrhtava želudac od treme pred gospodarom sveta,
pred neizvesnošću odluke da se konačno zgrejemo ruskim gasom ko ljudi, koji će
nam se ako Bog Rusa i Bog s neba dozvoli preko Turcije dati. Ali da se to i ne
desi, bitno je da su državnici dveju prijateljskih zemalja u večiti mozaik
svetog hrama ugradili po jedan kamenčić, potpisavši se tamo i ostavivši tako
neizbrisiv trag na zajednički trenutak najdubljeg razumevanja i uzajamne
podrške. Podjednako je bitno i to što je gost na našem jeziku ukratko zahvalio
za sve što je doživeo i preživeo tog dana. U 20 sati i 16 minuta, sve je bilo
gotovo. Vinuo se u visine i ostavio nas u oblaku prašine. Ali srećne. Blokada
naših, na trenutak promenjenih okolnostima, života je otklonjena. Zastavice su
pale, agenti poslati na zasluženi odmor, zadovoljstvom i obećanjima ispunjeno
građanstvo mirno otišlo na počinak. U dubini duše narod zna da je sve
proteklo u najboljem redu. Zna da nas on, putnik što je prešao daleke pute,
ipak voli. Da im, zapadnjačkim hijenama, neće dozvoliti da nas ucenjuju. Da ga,
njega narod, neće na nemilost ostaviti. Da mu je, on narod, dužan. Da mu je, on
putnik, odan. Da smo kvalitetan tampon, dobar uložak, odnosno zahvalni ulog
koji ima bitnu ulogu za mir između istoka i zapada. U dubini duše domaćin zna
da je sve uradio kako treba ali će naredni put uraditi mnogo više i daleko
bolje. Gost će mu to potvrditi osmehom širokim približno njegovom. Jer mali
uvek znaju šta veliki vole.
A
oni najmanji, srednji, zakržljali, zaglavljeni? Zna li iko šta njima treba? Ko
će njima ispuniti želje? Uglavljuju li se oni u neki mozaik? Mogu li se nadati
dolasku spasa s visina? Ili ih niskost položaja unapred osuđuje na kopanje
izlaza skrivenog u podnožju?
Previše pitanja na koje je u stvari lako odgovoriti... dovoljno je upotrebiti mudar citat dragog nam putnika koji je prešao daleke pute da bi se dočepao naše rute:
„Uvek
moramo znati šta ćemo dobiti zauzvrat. To je veoma jednostavno razumeti
ukoliko se prisetimo našeg detinjstva…
Izašao
si u parkić i nosiš čokoladicu. Utom ti priđe neko i traži ti
čokoladicu! I šta radiš? Stisneš je u pesnicu i pitaš šta ćeš dobiti
zauzvrat.
Sve
što mi želimo jeste da znamo šta će oni nama dati“.
No comments:
Post a Comment