28 March 2019

Lepotica i zveri






Najlepša na svetu. Zelenim okićena, rekama upletena, planinama ogrnuta, ravnicom pružena, banjama okupana, voćnjacima namirisana, jezerima ozarena, livadama svedena. I naša. I očima ljubavi opisana. Oni kojima srce komanduje ne zure zenicama. Možda to više čine potpomognuti maštom i potrebom da se nešto drugačije a svoje uzdigne na pijedestal. Umešni smo da prepoznamo skrivene vrline, slatke tajne, i očiglednosti koje promiču. Ali uživanje uvek podupiremo sećanjima, distancu lečimo uspomenama, naklonost ubeđenjima.
Da bi mogli objektivno da sagledamo neka činjenična stanja, uvek se postavlja pitanje da li je za to neophodna vremenska, prostorna, ili misaona udaljenost? Ne samo da je to dovoljno, nego je važno imati sve tri. Obavezna klauzula je i - skidanje naočara, kontaktnih sočiva, uklanjanje magle i katarakte. Skupa aparatura u vidu mikroskopa i teleskopa nije potrebna, ali je zgodno imati satelit. Poželjna je i svesnost o tome gde su granice, i šta znači sve ono ispod, i iznad njih. Umemo li to?

Lepa je. Kada se razgrnu oblaci i horizont sa visine očiju ode nekud gore, a zemljina teža povuče na dole, kada pritisak u ušima počne da raste a visina doživljaja smanjuje, tada pogled počinje da se premešta sa nestvarnosti kojoj duša često stremi, ka onome gde se telo najbolje snalazi. Vide se najpre pravougaonici, kocke, krugovi i nepravilne mrlje razlivene poput prosutog mastila. Vidi se dodir ljudske ruke koja uredno iscrtava svojinu i trud. Vide se apstraktne slike umirujućih boja. Vidi se da je čovek i pored svoje malenkosti moćan da udari žig svog bitisanja. Sa poniranjem se geometrija širi, gea postaje bliža, kilometri cepkaju na dužine merene dlanom, člankom, ili jagodicom prsta. Praznine nema, bez obzira što je poneka površ uskraćena za ljude. Kuće se od praha pretvaraju u zrna. Iz žile kucavice se račvaju vene i kapilari. Odozgo vidiš da ogoljeni organizam duboko diše, da živi - punim plućima. Krila se lagano ustremljuju ka tlu koje se neumitno približava, čineći da se magloviti obrisi pretvaraju u oštre linije. Na paleti se boje nemirno mešaju, dobijajući nove nijanse... sve više one sive, smeđe, neodredive u svojoj turobnosti. Približene razbacane kockice sada deluju oronulo i umorno. One okupanih, novih, uglancanih površina odskaču od jednostavnosti davno ukotvljenog. Točkovi izlaze iz ležišta, spremajući se da teret na leđima spuste na sigurno. 

Nagli dodir, poskakivanje, oštar zvuk - rodino, hvala ti što postojiš. Noge se klecavo pomeraju ka izlazu iz metalne kutije, žureći da se dočepaju ulaza na svoje. Najpre te za nozdrve, kosu, odeću štipa smrad nevidljivog cigaretnog dima koji ti ne smeta ukoliko ste se odavno srodili i družite se redovno mada odmereno i ispod vela vaše zajedničke tajne koju izričiti, neki tuđi zakoni oštro kažnjavaju. Probaš da razumeš taj poriv o pušačkom neizdržu koji hvata za gušu i nevine, nenačete strašću ka nikotinu. Probijaš se što brže možeš ka otvorenom prostoru čiji darežljivi kiseonik obećava smrt svih klica mučnosti zarobljenih staklima. Ima je i tu neposredno, ali treba čvrstim korakom produžiti još malo, zaobilazeći svesno one koji je valjaju između prstiju, tu negde u mimohodu ili na parkingu. Zauzimaš spokojno svoje mesto u autu koji će te odvući sa periferije i odvesti ka cilju. Željan si vraćanja na poznati put, onaj posut događajima zaustavljenim u vremenu, ljudima koji ti nedostaju, lepim stvarima koje će se tek desiti. Bacaš znatiželjni pogled sa strane, tražeći znakove promena, boljitka koji si video u svojim snovima i nečijim obećanjima davno datim. Iz auta ispred, kroz prozor izleće prazna limenka. Postrance, na ivici auto puta pregršt plastičnih kesa igra svoj ludi ples. Oko hvata i lešinu udarenog psa koji nije mogao ni da nasluti da je za preživljavanje bitno obavezno pogledati na levo. Obod grada se preliva u unutrašnjost olinjalog suda u kome se krčkaju milioni duša. Ko zna koliko njih je uspelo da mu obeleži teritoriju grafitima sa smislom, i bez ikakvog, svojim imenom, i bezimenošću, i prostotom, lepotom, plemenitošću, zluradošću, gde sme, gde nikako, iz pakosti, usled ludila, zbog obesti, nevaspitano, umetnički, amaterski, neizbrisivo, prekrečivo. On liči na Geto, čak i tamo gde misli da bi ga po izgledu gospodinom prozvali. Na staro telo navlači novu odeću koja mu visi i deluje neprilično u svojoj neprivlačnosti. Smrdi iako se miriše. Rupe na trotoarima i u glavama onih koji dozvoljavaju arhitektonski teror i rogobatnost lome noge i oči koje ne veruju svemu onom što vide. Ne vide ono što je očigledno... Ne samo tu, nego ni istočno, ni severno, ni južno, ni zapadno. Navikle su se. Svejedno im je. Ignorišu. Ne priznaju. Ne shvataju da je lepotu odavno progutao mrak. I nepoštovanje iste. 

Ne, naša zemlja nije najlepša na svetu. Jedna je od najprljavijih, najzagađenijih, najnaruženijih, najupropašćenijih, najnapuštenijih, najzapostavljenijih država - od nas samih. Ima sličnih. Ima gorih. Ima beznadežnih. Ima uređenih. Ima siromašnijih u pogledu prirodnih darova koje su taj minimalizam dovele do statusa simpatičnosti. Ima prebogatih u svom obilju koje doseže do neistraženosti. Stecišta šuma, stepa, pustinja, prerija, kamena, planina, jezera, ravnica, žitnica, soli i sunca, leda i goleti, vetrova i talasa, tišine i odjeka, nedodirnutih sela, udaljenih gradova, beskraja koje ljube kontinenti. I do njih se stiže s neba, ili preko vode, očaravajući iz daljine, opravdavajući  ili razočaravajući blizinom. Pri susretu sa nepoznatim i tuđim, kritičnost sa brojem suočenosti raste. Priznajemo da se nismo prevarili u verovanju sopstvenim željama, ili opovrgavamo preporuke već uhvaćenih u zamku odobravanja. Divimo se. Ili odbacujemo, i znamo da tu više nikada nećemo doći. Volimo bez razloga. Mrzimo iz hira ili neke valjda objašnjive nužde. Ili ostajemo ravnodušni, poput već sitog i napojenog svime.

Više puta sam se vraćajući se s putovanja, kraćih ili dužih, pitala kako neko ko nikada tu nije bio doživljava moju zemlju. Šta je tu presudno, šta je ono što osvaja, šta je to što odbija, šta je moguće ispraviti, šta je beznadežno koliko god upirali prst na problem? Postoji li takvo mesto kome je nemoguće odoleti ili mu čak oprostiti nesavršenost, premda je priroda po sebi najveće savršenstvo, kakvog god lica bila? Pomislila sam, da li neko sletevši na beogradski aerodrom, ili prešavši bilo koju kopnenu granicu, iz bilo koje zemlje gde postoji red u svakom smislu ili bar delimično, oseća isto ono sa čime se sama suočavam svaki put kada se vraćam kući (ponekad pomislim da bi se to kući moglo uglaviti pod navodnike)? A to je osećaj beznađa (izuzimam ovom prilikom masivne razloge za to, tipa - slab životni standard, finansijska nestabilnost, loša zdravstvena zaštita, fizička nesigurnost, bezakonje, vladavina moći, okrnjen obrazovni sistem, globalna bežanija, nemoral, apatija, poremećeni međuljudski odnosi.... Bože, koliko ih samo ima... taman da se baciš u neku zagađenu reku, ili obesiš o neko neposečeno drvo od muke), osećaj bespomoćnosti (da je sve gore), osećaj ljutnje (zbog nemarnosti), osećaj besa (kako samo možemo ovako), osećaj gađenja (nismo dostojni imanja ičega), osećaj nepripadanja (jer znam da sigurno može drugačije i da sve to moje više to nije, iako me okružuje). Biti deo civilizovanog sveta podrazumeva civilizovano ponašanje, i ne samo iskazani respekt prema drugom, nego i prema sebi. Prema onom što je nasleđeno, i prema onom što ćemo nekome ostaviti. Biti posednik ičega, podrazumeva brigu o nečemu, a briga znači ljubav i pažnju. Da li mi zapravo dovoljno kao nacija volimo sebe? Da li je briga o fizičkom zdravlju strah od smrti ili cilj ka preživljavanju, a briga o spolja put ka miru unutra? Da li je težnja da se živi u zdravom i pristojnom okruženju bolest koja iziskuje bespotreban napor? Kako je samo lako diviti se onima koji umeju sve ono što je nama teško, i biti nemarni gad naspram svog jer to nije bitno? Novčana kazna ili samosvest kao uzrok i posledica za umetnost življenja u harmoniji linija, oblika i boja? Zar biti sluga prirode koja će ipak preživeti osim ako je ubiješ svojom ravnodušnošću? Pa posle nas nema ničeg, svet će nestati, raspasti se, otprhnuti u večnost zajedno za nama. Koga je briga za posečene šume, to je samo tvar koja greje hladne kosti. Kome su potrebne te reke kada već mogu daleko da odnesu progutano đubre. Ti zidovi, fasade nisu naši, već platna po kojima možemo pišati i pisati. Ti zaustavljeni izvori nas neće napojiti, ali će odabranima dati opravdanje što su u odumiranje života uložili svoj novac. Te deponije ne smetaju nikome jer je i ljudski život đubre. Te iskopane rupe i krateri će zatrpati naše strpljenje. Te musave zgrade i njihovi jezivi ulazi koji skrivaju manijake, njihovi škripavi liftovi koji propadaju, njihovi svetlarnici kroz koje lete samoubice, njihovi zakrčeni parkinzi, njihovi mračni zidovi koji će istrpeti naše prisustvo. Taj ljudski i životinjski izmet sa kojim igraš školice. Ti javni wc-i na otvorenom čije mesto sam biraš. Ta nadmoć smrada koji preliva retke kante za đubre. Te mutne vode u kojima plivaju nadute polumrtve ribe. To drveće na kome lepršaju patrljci nerazgradive plastike. Ta preklana i odbačena trupla na smetlištima što hrane muve i lešinare. Ta urušena zdanja što nisu kulturna baština već prošlost nepovratila se. Te staklene površine na temeljima ilovače - ogledalo zlokobnosti. Ti sakati stubovi novog kao podvučena crta neispravljive ružnoće. Baš to... ogrezli smo u ružnom. Naviknuti na haos i raspad. Omađijani propašću. Uspavani bezvoljnošću. Možemo da pobegnemo bilo kuda, na levo, desno, gore ili dole, i sve će delovati kao spas, kad se već u srži ništa ne može spasti. Tišina će nas navići na muk. Sivilo na drame sa normalno lošim krajem. Lepota će grcati da je spasu, ali joj niko neće pritrčati u pomoć. Neće hteti iako će umeti. 

Beg je lak. Zažmuriš na oba oka. Šum točkova odbrojava trenutke odložene svesnosti. Uđeš u dimnu zavesu i mahneš onome što ostaje. Podignu te krila. Otpustiš ventile i baciš pogled naniže. Slagalica se volšebno sama sklapa. Istina je, najlepša je to zemlja na svetu, ali samo odozgo. I tako blizu srcu iako na ozbiljnoj dubini. Progutaće je ipak oblak, i požar nedorečene ljubavi prema njenom postojanju, od čega će se pretvoriti u prah ali iz pepela ponovo roditi kada, i ako se vratiš. Ptica će te spustiti na neko drugo mesto. Izvesno je razočarenje, divljenje, upoređenje. Videćeš umetnost na zidovima metroa i pomešati ga sa muzejom. Neke čudne ljude koji ljubimčevo govance u kesi stavljaju u svoj džep. Uredno podšišanu travu. Osvetljene ulice bez rupa. Neokrnjene zidove stare preko 200 godina, iza kojih žive novi ljudi. Restauracije prošlosti koju sadašnjost poštuje. Kazne jednake za sve prestupnike koji čereče opšte ali i lično dobro. Drvorede pod konac. Parkirane automobile koji ostavljaju mesta za život i ljudima. Jutra koja mirišu na prašak i sveže pecivo. Djubre koje završava na predodređenom uništavalištu. Ispljuvci i slinci u maramicama. Reciklaža. I blamaža kada te uhvate u svinjariji koju ni svinje ne čine. Shvatićeš da sve funkcioniše drugačije od onog što nikako ne možeš da shvatiš jer takođe funkcioniše. Da, reći ćeš, ali ispod tog sjaja i glamura kriju se horde pacova koje jurcaju podzemnom kanalizacijom. Ima krajeva grada u koje od straha ne smeš da kročiš. Buđavih, teskobnih, turobnih podzemnih zmija sa mračnim ljudima u njenoj utrobi. Tona otpada koju niko ne skuplja jer je nastupio štrajk. Lokve krvi iza ćoškova kojima ne smeš prići. Zidove i žice izmešu bogatih i siromašnih. Prosjake rasute i onde gde ih ne mora biti. Pa to je isto, čak i gore! Oni imaju i mogu. Ili nemaju i ne moraju. Kao i mi, eto.

Zar je lepota ikada spašavala svet? Takva Dostojevščina ne može proći. Sve je zapravo trulo a istina maskirana nepotrebnošću. Oni su isti ili poput nas, samo se kriju iza uglancanih i sjajnih slika... Zar ne? I njima ne bi bilo stalo ni do čega, ali ih muče oni koji su plaćeni da terorišu skladom. A nama to nije potrebno. Zašto bi? Naš silom nametnuti od strane ulickanih, bedni život ćemo nositi ponosno. Pocepani, polupani, prljavi, ravnodušni... možemo mi da dezintegrišemo najsitniju česticu i pretvoriti u ništa. Uinat! Njima što misle da su bolji. Nama što možemo to postati kad god hoćemo. Dotle... pustite nas da budemo ružni i tužni. Može nam se a i nema te kazne koja može da se ne plati.
Neće biti lepa, ni približna prihvatljivoj lepoti naša zemlja. Ona je trenutno jedna obična deponija. Đubrište nagomilane nesavesnosti, opipljive i nevidljive prljavštine, ružne smelosti da se zaboravi na sutra, nagomilanog neznanja i inata. A možemo biti, samo da htenje i samopoštovanje pobedi. 

P.S. Tekst motivisan plemenitim činom gospođe Ane koja je naišavši na razbacano smeće na nedozvoljenom mestu kod Vrdnika, malim trudom uspela da dođe do bahatog vinovnika svega, do gospođe profesorke Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, inače velegrađanke i plemkinje gospodskog Vračara, koja je greškom prirode, odnosno nepažnjom izbacila 10 džakova svoje sramote koju je napravila njena vikendica. Ani nije bilo teško da sve to skupi i pošalje intelektualki nazad, da ova malo razmisli o svemu. Gospođa profesorka se nije samospalila zajedno sa svojim đubretom usled osećanja krivice, mada je sigurno pocrvenela, od muke. Zarad pouke ove priče... trebalo je. Uinat bahatim čuvarima prirode.     

No comments: