Da li vam se ikada desilo da vas, na putu od-do, u
zatvorenom prostoru poput autobusa ili tramvaja bez obzira na prenatrpanost
putnicima, ili otvorenom prostoru poput ulica, parkova na usamljenim stazama,
ošine neprijatna slika individue u nepristojnoj pozi? Ne mislim na stajanje na
jednoj nozi, već na njegov pokušaj ogoljavanja tela, prislanjanja na druge,
nudjenja izazova koje obično kod nenaviknutih i iznenadjenih situacijom,
izazove šok a potom i gadjenje? Kada neko smogne hrabrost da tu svoju ludost izvede
na javnom mestu, onda se čovek zapita šta se u glavi takvih dešava. Verovatno
ništa jer da nešto postoji, makar u obliku pristojnosti i savesti, razuma i
ljudskosti, do toga ne bi ni došlo. Još treba biti spokojan što se u većini
slučajeva završi na tome. Medjutim, spokojstvo svake vrste je uglavnom stvar
pomirenosti sa nečim, usvojenom navikom da se ne talasa ukoliko nešto može da
poremeti teško uspostavljen mir i navuče probleme neke nove vrste.
Kada sam
bila dete, imala sam par takvih situacija. Čak sam prisustvovala tome da je
muškarac srednjih godina ponudio mojoj drugarici, tada 9-godišnjakinji da sa
njim podje u park, da joj pokaže “nešto” a da mi ostale možemo da nastavimo
svojim putem. Naravno, pobegle smo glavom bez obzira, a njega više nismo nikada
videle. Sa polaskom u srednju školu, na ulazu u Tvrdjavu nas je redovno u
jutarnjim časovima čekao u grmlju na par metara udaljenosti od staze otvoreni
mantil i ćutljivo, poluiskeženo lice manijaka, koje smo “zaobilazili” ubrzanim
korakom ili trkom. Niti sam se osećala dobro, ponajmanje prijatno i sigurno,
ali se iz nekog razloga to roditeljima prećutkivalo. Logično je bilo da mi neće
svakodnevno izigravati bodygardove, da se neće fizički obračunati sa vinovnikom
ove neprijatnosti, a da je to trebalo prijaviti policiji, ne, to nam nije
padalo na pamet. Valjda od straha i naučene nemoći nisi znao kako da se
ponašaš, a ni da niko nema prava da te ugrozi dok ćutanjem prikrivaš tudju
sramotu i bolest čije posledice osećaju isključivo zdravi. O tome da se u
medjuvremenu baš ništa nije promenilo govore povremeni novinski članci, i priče
nekih novih klinaca, devojaka i žena koje to žele, ali ne uvek, da povere
svojim najbližima. Ono što pri tom jako pada u oči i izaziva nedoumicu u
pogledu ljudske solidarnosti i dobrote, jeste činjenica da većina ignoriše,
ćuti, uopšte ne reaguje na čak očigledne situacije kojima se lično prisustvuje.
Revolt ispliva kasnije, kada vinovnik ode, mirno se umeša u masu bez nade da
bude pronadjen. U najgorem slučaju ispliva ravnodušnost – nije se meni desilo,
nije strašno, ne zanima me.
Osvrt na ovo začet je na osnovama jednog od
klasičnih oblika vanporodičnog, vizualnog ili tek u naznakama telesnog
zlostavljanja, čija težina nije manja od nekih drugih oblika nepoželjnog
ponašanja, i tretiranja slabijih. Ali ono našta želim da se nadovežem tiče se
nečeg sveprisutnijeg, nečeg čega niko ko u svet virtualnosti udje, nije
poštedjen. Upadljivost, odnosno prikrivenost očiglednog negativnog sadržaja
koji propagira rasizam, mržnju, seksizam, delikvenciju, zlostavljanje provlači
se kroz razne forme online komunikacije. Ima ga na društvenim mrežama,
forumima, zabavnim sajtovima, jednostavno – svuda. Šarenolikost interesovanja i
mogućnost pristupa svemu tome, čak i onih koji po svom uzrastu tu ne bi smeli
da se nadju ali zbog nemogućnosti kontrole (kako medija, tako i staratelja
maloletnih lica koji nekada nemaju uvida u to šta deca rade, gde se konektuju,
prijavljuju, učestvuju), dovodi nas u situaciju da budemo izloženi tekstovima
koji eksponiraju sve osim miroljubivosti. Internet nije zlo, i zaista bi bilo
bezobzirno i smelo tvrditi da od njega nema koristi, no čiste štete. Kao i
svaka stvar ili pojava u životu, sve ima svojih pozitivnih i negativnih strana,
samo je pitanje šta se od dobrog može iskoristiti a to loše ukrotiti
racionalnim i promišljenim pristupom istom.
Kao što je moguće podići glas protiv otvorenih
mantila i savladivih siledžija u realnom, tako je moguće izboriti se i protiv
virtualnih zlostavljača. Ne treba žmureti, ne treba gutati loše sadržaje,
dopustiti da nas prljaju tekstualne i vizualne izvitoperenosti nevidljivih
neljudi, priklanjati se nerazmišljanju većine da je nešto “smešno” a da nekako
znamo, makar i sa nesigurnošću,da je potpuno neispravno, uključivati u grupe čiji
je moto ponižavanje drugačijih. Ovome su skloni i odrasli, oni koji imaju
moralnu i svaku drugu obavezu da stvari postave na drugačije, zdrave osnove,
ali i oni mladji koji se povinuju bezakonju impulsa i nepromišljenosti. Za prve
je u najvećem broju slučajeva kasno za neku promenu, bilo da su u poziciji
vinovnika ili korisnika takve “usluge”. Kod mladjih, još uvek ima nade da nešto
shvate i koriguju. U tome mogu da im pomognu svi oni koji su svesni da se nešto
loše dešava i da je to moguće nekako sprečiti.
Razgovarajte, pratite, budite u toku. Nemojte
dopustiti da vašoj deci, prijateljima, bliskima, pa i onima koje ne poznajete
dobro ali znate im se dešava nešto neprijatno, neko ili nešto nevidljivo a na
dohvat ruke ruinira dan, raspoloženje, ugrožava bezbednost. Izloženi smo mnogim
ružnim stvarima, ljudima, okolnostima. Medjutim, moć promene leži u zapažanju i
reagovanju na loše. Kada ne možemo sami, tu se uvek može naći neko ko zna više
i ume bolje. Ne dozvolimo da nam i virtuelnim životom, bolje rečeno, našim
slobodnim vremenom koje traži uživanje i prijatnost, bude ispunjeno otrovom
onih koji se smišljeno uvlače u naše živote i prljaju nam prostor.
Ukoliko ne možete sami, niti uz pomoć bliskih,
ukoliko vidite da postoje stvari koje vas direktno ili indirektno uznemiravaju,
ugrožavaju, boravak na internetu čine nelagodnim, pogledajte ovu stranicu i
pronadjite način da sprečite to:
Vaš mir i sigurnost je u vašim rukama. Većinu
stvari ne možemo sami, ali uvek postoji neko ko stoji pokraj ili iza nas ko
hoće i zna. Govorimo glasno da bi oni utihnuli.
Ne dozvolimo virtualnim mantilima i nasilnicima
nepoželjne uspomene i osećaj nemoći. Ne sme i ne treba. Oni su čak opasniji od
uličnih, premda je njihova ruka i lice nevidljivo. Neopreznost ovde može biti skupo plaćena.
No comments:
Post a Comment