Nepune dve sedmice je iz sve snage, i od
strane bliskih, ali i onih koji su (polu) nemo pratili jezovitu neizvesnost,
prizivana nada, a mnoštvo najiskrenijih, najboljih želja hrlilo je samo u
jednom pravcu – da se nestala, maloletna devojčica Tijana vrati svojoj kući,
čila i zdrava. Potmula pomisao da bi nežnom, bezazlenom detetu od 15 godina
moglo nešto ružno da se desi, posle višednevnog bezuspešnog traganja i
suprotstavljenih informacija, odbacivana je bez milosti jer se …takve stvari
dešavaju negde drugde, nekom drugom, i takvi ružni scenariji ne mogu jednu
običnu večernju šetnju da preokrenu u nesto tužno i sa lošim krajem. Na svu
nesreću i žalost, upravo se to i desilo. Male Tijane više nema.
Sa tim
gubitkom je do nebesa i sa razlogom porastao bes i ogorčenje prema
vinovniku ove tragedije, prema čovekolikom hodajućem zlu koje se usudilo da
tako olako, životinjski, besomučno prekine jedan mladi život, Premostio je noć
svog krvavog pira bez imalo griže savesti, kajanja, grča, u zbirku sopstvenih
veština od kojih mu je najbolje išlo tranžiranje zivotinjskog mesa uvrstio i
ubijanje ljudi, a onda se spokojno vratio u krug svoje porodice, prijatelja,
poznanika, sugradjana s molitvom da nikada neće biti pronadjen. Ko zna, možda
je i tako moglo da prodje i nemali je broj priča istovrsnih ili sličnih svesnih
predatora koji su uspeli da se sakriju u svoje jazbine i ostanu nepoznati, i porodicama
žrtava i ovozemaljskoj pravdi. Na sreću, iako sreća ne može nikako da se
provuče kroz ovu priču, ovaj je otkriven. Nevažno je čijom zaslugom će uvećati
zatvorski fond šljama, iako one koji su na tome radili svakako treba pohvaliti.
Nevažno da li je sam napravio grešku u koracima i ostavio mrvice ili kamenčiće
kao tragove koje su razboriti, profesionalni i vredni uspeli da dešifruju.
Nevažno da li je pravda ipak htela da ovaj slučaj osvetli ali sa druge strane
baci senku na činjenicu da nade i želje za dobrim završecima nisu dovoljne za
najbolje ishode. Sada je sve nevažno, osobito Tijaninim roditeljima pa i onima
koji bi se ubice najradije odrekli ali ih krvna zrna spajaju u tragediju
neslućenih srazmera. Nije uništen jedan, več mnoštvo života, a nemilosrdna
sadašnjost zatvorila je puteve nekih lepših budućnosti.
Neko bi
postavio pitanje, mnoštvo pitanja u stvari, već mnogo puta izgovorenih – ko je
kriv za sve to što se desilo? Mala Tijana koja je posle ponoći sama šetala
ulicom (a sve se to moglo desiti i u nekim ranijim satima ili čak da nije bila
sama ali da je vinovnika nesreće bilo više)? Možda odsustvo organa za
održavanje reda kojih uglavnom nema kada su najpotrebniji (i koliko policajaca
u stvari treba da dežura po ulicama, trgovima, usamljenim ili posećenim mestima
da bi se mi osećali sigurnim)? Možda društvo i sistem koji je ubicu napravilo
takvim kakav jeste (neshvaćen, iskompleksiran, neostvaren, besan ili naprosto
prirodno lud i predodredjen da uništava)? Možda …i pri tom nijedno možda i pored
drugih potencijalnih možda, ne može da zasluženu kaznu za počinjen zločin
smanji, jer bi takav pokušaj i nagoveštaj istog samo potvrdio da ljudi veoma
lako i brzo zaboravljaju loše, kako bi lakše podneli neko sutra. Hajka i
uzvitlana prašina povodom slučaja je velika. S razlogom.
Predlozi
sankcionisanja ubice raznoliki su i krvožedni. Smrtna kazna kao mogućnost i kao
potencijal za koji nema osnova, jer bi se država definitivno dodatno odrodila
od evropskih standarda i njima promovisane ljudskosti i na neki način
tolerancije za najteže zločine, stoji samo kao neostvariva pretnja
najogorčenijih. Neki su za vremenski lagano ali fizički najsurovije mučenje
zločinca. I svi jesu u pravu. Ali nikom se ne daje za pravo dok konačno onaj
koji se pravom bavi ne izvaga stepen užasa i patnji kroz koji je prošla Tijana,
kao i neke prethodne ali i buduće žrtve (jer zlo neće prestati sa ovim slučajem
kakav god završetak ove priče bio, a priča nije gotova dok sud ne donese
poslednju reč, pa ni tada jer će u memoriji najbližih to ostati neizbrisiv žig,
bola i srama). Zakonodavstvo neće moći, koliko god u njemu osećajni i pravedni
ljudi radili (a istina i pravda se ne rukovodi emocijama, mada bi definitivno
trebala) da nadoknadi ove strašne gubitke.
Njega treba
kazniti, nemilosrdno, grubo (iako njegova bol ne može biti ravna onoj koju je
njegova žrtva preživela, i ne računajući uopšte patnju njene porodice), bez
uzimanja u obzir ikakvih olakšavajućih okolnosti (koje će neki ljudi,
zvani advokati, sigurno prizvati, a ovom prilikom ne bih doticala tu temu, iako
je podjednako teskobna po sve one koji su njihovim “stručnim” doprinosom
uspevali da već počinjeni zločin svojom bezobzirnošću udvostruče, valjda u
sprezi sa “višom silom” ili onima koji su to morali da spreče i još za pobedu
pravde odgovorni), bez traženja opravdanja i rešenja koje nudi bele umesto
prugastih košulja, bez milosti i sažaljenja kakvo ni sam nije imao kada je
svojoj žrtvi oteo šansu za povratak u okrilje porodice i spokojan, lep život.
Ostaje samo,
a to Samo nije tako jednostavna stvar, da na život i ljude oko sebe gledamo
nekim drugim očima. Možda za početak da decu naučimo da se drže svojih malih
“čopora”, svojih prijatelja gde god se našli, u koje god doba dana ili noći (a
kasna noć i prohladno rano/kasno jutro je za neke uzraste ipak vreme koje
traži, moli, zahteva neko drugo mesto bivanja, onu “ćeliju” društva iz koje se
tako ubrzano beži, i to ne samo zbog ovakvih opasnosti, nego i nekih drugih
funkcionalnih konsekvenci). Treba sebe da naučimo da se treba bojati i onih
naizgled pitomih i dobrih (velikih meda-kasapina koji se slikaju za socijalne
mreže sa svojim malim rodjacima odašiljuci nesumnjivu ljubav i nežnost), ali i
onih divljih i loših koji su uočljivi na prvi pogled, pri tom i uzori i trepeti,
a da tako masovno i hladnokrvno to pokazuju jer je to tako moderno i mužjački.
Da treba zazirati i od žena jer one takodje nisu “operisane” od veoma čudnih
poriva zlostavljanja nejakih i čak istopolnih. Da treba voleti, voleti ljude, probati da se zlo na neki smišljen način svede na ništavnost.
Treba
shvatiti da je život stalno na iskušenju neslučajnih dogadjaja i neslučajnih
prolaznika koji u jednom trenu mogu svu lepotu i jednostavnost življenja
preokrenuti u košmar. Treba umeti da se takvim iskušenjima neprepoznavanja
opasnosti stane na kraj, i pre nego što se dese, i nakon što se dese. Zločin bez
kazne je najveća kazna sa umnoženim zločinom na plećima. Nadam se da je Tijana
sada, iako daleko od svojih najdražih, ipak na nekom dobrom mestu. To nije
uteha ili želja, to je samo jedina mogućnost. Ionako više drugih nema…potrošene
su.
Žao mi je
Tijana…neopisivo.
No comments:
Post a Comment