Kada
započne godina, neću reći nova jer logično ne može početi izanđala, iskorišćena
i dovršena stara, uvek pomislim šta u tom trenutku na blogu treba pisati. Da li
o svojim nadama i očekivanjima? Da li o onom prošlom, te rezimeu istog? Da li
uopšte ne treba išta slično spominjati nego odabrati tako neku temu uzgred, ne
osvrnuvši se na išta što bi postavilo granicu između prošlog i budućeg? U
stvari, ove reči su svakako stvar samo ovog trenutka, ali su svakako proizašle
iz onog što je bilo i što bi moglo biti. Mogla bih napisati da sam sada
ušuškana u krevet, izložena belini ekrana koji traži da mu se dam, sa muzikom u
pozadini koja mi prija. I tu bi priča bila završena, a neke priče su tu da bi
bile drugačije sročene. Iako nebitne, realno gledano.
2018-ta
je bila moja dobra godina. Začela sam. Rodila. Zakmečalo je mnogo ideja koje su
postale zrele da izađu napolje. Osetila sam se više puta srećnom što su ta
nastojanja uspela. Išlo je lakše no uobičajeno, kao u stara dobra vremena, iako
se činilo da neće biti tako. Rođeno nije uvek kipilo od vedrine, štaviše, ali
je u sebi nosilo talog koji je valjalo odbaciti i ostaviti makar te otužne,
tamne, na momente strašne tragove. Ali to je samo imaginacija, ona ima prava na
sve. Možda je trebalo da dobije druge kontekste ili oblike, ali je ispalo onako
kako jedino znam. U duši sam bila mirna, mnogo mirnija nego samo godinu pre ili
nekoliko unazad. Mislim da je to bilo zbog toga što se verbalno naglo
pokrenulo, što je pokazalo da nije umrlo, iako je u sebi vuklo mnogo smrti.
Nemušto izrečeno, ali istinito po svojoj suštini. Radila sam ono što sam volela,
a prilike ne idu uvek u susret. Radila sam i ono što sam morala, i to mnogo
više, neuporedivo u odnosu na pre. Takve stvari pokažu da moranje ne donosi
uvek puko zadovoljstvo, ali zauzvrat podari dosta korisnosti. Nedostajalo je
vreme za drugo drago, ali je valjda sve sklopljeno tako da će se desiti kad
bude trebalo.
2018-ta
je bila moja godina iskušenja. Iskusila sam još jedan gubitak. U stvari, kad
bolje razmislim, to je bio čist ćar. To je bio jedan pozitivan nestanak iz mog
života. To je bilo ono kad nekome jako veruješ i poštuješ ga, sa kim ti je lepo
kad razmeniš reči i misli, a onda ti persona (koja je bila grata, a onda svojim
abnormalnim ponašanjem pokazala da je non, za sva vremena) zabode nožinu u
grudi. Ne znaš šta je gore, da li s leđa ili odnapred. Od lepršavih tema
i razgovora, dospeš u fazu šoka kad se zapitaš - da li sam Ja normalna? Da li
sam ikada umela da čitam između redova i raspoznam pozadinu nekih pojmova a
naknadno i očiglednih namera? Da li je poverenje stvar koju treba poklanjati na
pipetu ili ga izručivati iz kofe? Da li je nečija histerija prouzrokovana
izmišljenim međusobnim problemima stvar koju treba prihvatiti s mirom? Da li je
moguće da ti neko sruči gomilu nepostojivosti i nesvarivosti bez da trepne? Da
li je nemoguće da neko ne zna da postoje odloženi trenuci poverenja (ispalo je
dobro što je nečije nestrpljenje preduhitrilo izlazak mog unutarnjeg sveta, da
bi se usled nezadovoljenosti pretvorilo u otvoreni rat)? Da li je trebalo išta
imati sa osobom kojoj svi zavide jer je po svojim rečima posebna i bolja, ali
koju je briga šta misle oni koji o njoj (svakojako) misle? Da li se treba
upuštati u odnos sa nekim ko te ipak uopšte ne poznaje, a ume da te deklasira u
par razgovora jer si joj "ugrozila teritoriju"? Da li je moguće da te
neko proglasi lošom osobom jer si joj dao dobronameran savet (naravno, savete
ne treba davati ako nisu traženi, a dobri saveti se i inače traže i plaćaju
samo stručnim licima, dok drugarice služe samo da slušaju i aminuju)? Da li se
prijateljstvom može smatrati ono stečeno slučajno u prolazu, održano namernim
retkim susretima, podržano uobičajenim i toplim razgovorima, okončano iz
potpuno besmislenog razloga oličenom u trećem licu i liku , i sa veoma teškim
optužbama i rečima? Da li treba verovati ženama koje ti tepaju, a onda te
kao furije pregaze u najvećoj brzini, otpuštenog besa i rečnika koji izaziva
jezu? Nisam, Nije, Ne, Jeste, Nikad. Otud iskušenja imaju svoje dobre strane.
Izruče ti zadatak koji te iznenadi, prodrma, onespokoji, rastuži, naljuti, i na
kraju priznaš da mu nisi dorastao. Padneš u rešavanju istog... ali shvatiš na
kom si koraku pogrešio, osetiš da neke stvari ne zavise od tebe, promeniš kurs.
I razumeš zašto su loše stvari u svakom momentu jako dobre. Da se barem sve
tako dešava na vreme, da ne upadneš u spiralu sopstvenih neispravnih
predubeđenja i neoprezne vere. Hvala kome treba da je jedan email potreban da
se klupko razmota a zabluda o jednoj osobi shvati. Ženi, pardon.
2018-ta
je bila godina sa malo putovanja. Umorila sam se. Putanje se ne skraćuju ali su
mi udovi nekako otežali. Čak nije ostalo previše žaljenja što drugačije uvek
može, ali kad se hoće. Ovo kao da nisam ja.
2018-ta
je bila godina probuđenih nada. I prisustva dvostruke podrške onih čije
mišljenje jako cenim, a jednu od njih osobito volim jer je poznajem. Jedna je
učinila mnogo da se približim nadi. Jedan čini mnogo da nadu ostvarim. Kada ti
neko govori ne ono što želiš da čuješ (jer od toga nema ništa, mada ga ništa ne
košta da tako radi), nego ono što zaista misli (jer poštuje tvoj trud), kada
osetiš da zaista stoje iza onog što ti poručuju, i žele...žele da se ne
odrekneš svojih želja, da se tvoje želje ne odreknu tebe, ne možeš ništa drugo
izreći osim zahvalnosti. H-val-A oboma. Malo su se nade opet uspavale, ali nema
druge no da to prodrmam. Uz blagu probuđanku, ili vojničku komandu, razmisliću.
2019-ta
je tu. Nisam poželela ništa grandiozno, kao i uvek. Veće želje su stvar
prošlosti i alavosti. A želudac ne može baš više toliko da podnese. Pregazile
su me one prethodne, pa mi je noga malo više na kočnici. Novu godinu vidim kao
godinu brojki. Numeriozno gledano, treba ispuniti neke kvote. Nisu nemoguće,
ali ne mogu biti kao prošlogodišnje, brojevi su umanjeni. Dovoljno su
ambiciozne i čekaju samo logističku podršku koja nije niotkud izvan. Vremena je
sve manje. Uhvatiti trenutak.
Želim...
4 comments:
Ne treba traziti, ocekivati, zahtevati, kajati se.
Dovoljno je voleti.
Ta stvar se nikada ne nalazi u objektu.
Bez želja nema ljubavi... ipak.
Bez traganja tonemo u tačku nepomeranja.
Neočekivanje je pomirenost.
Zahtevnost suspreže lenjost.
Kajanje je zdravo za pročišćenje, mada skrama stida, ljutnje, poniženja ne čili rukom odneto.
A voljenju treba uporište. Poluga.
Poluga traži oslonac. Zato nam je data slobodna volja.
Ma kakvi... ko još poseduje slobodu? Volja je pak poklon života... za rodjen dan.
Doda mi osoba lampu a ja je ugasim, eh. :)
Post a Comment