Zamislite jedan sasvim običan
dan. I u tom danu sasvim uobičajen redosled pro(e)življavanja – protezanje,
oklevanje da se ustane, ustanak, doručak, u tehnička pomagala ulazak kako bi se
propratila dnevna situacija koja je redovno gora nego jucerašnja a bolja nego sutrašnja,
bacanje na domaće zadatke od kojih neki mogu da se ostave za neko prekosutra
a većina trebala da se završi još prekjuče, onda opet bacanje u
paukovu mrežu virtualnosti koja nudi sićušne golicave senzacije ali uglavnom
ništa od senzacionalnosti. I u tom nehajnom u-logu, najednom, kao čupavac iz
kutije iskoči pravougaonik na kome piše:
Please Change Your Name
It looks like the name on your
Facebook account may not be your authentic name. We ask everyone to use the
name they go by in real life so friends know who they’re connecting with.
If this is the name you use in
your everyday life, we would like to work with you to verify the name that best
represents your identity. We accept a number of
documents to allow you to verify your everyday name.
U šoku iznebuha shvataš
da si na listi za odstrel, da si zapravo razotkriveni kriminalac, potencijalni
zlostavljač ili ubica (makar insekti bili u pitanju jer ti je jedino taj zločin
blizak, ali se ovakvim razvojem dogadjaja neko u stvari pod sumnju stavlja
tvoju psihičku stabilnost) jer – na društvenoj mreži, gde je inače sve „regularno
i prefinjeno“, nisi stavio svoje pravo ime nego neko levo, i to zato što se
verovatno kriješ i spremaš da digneš planetu ili bar državni vrh u vazduh, iako
te baš po tom levom prepoznaju svi oni koji su ti na listi prijatelja. To
levačko je vremenom naravno postalo tvoj zaštitni znak, dok ti pravo ime u
stvari uglavnom svi znaju a ko ne, njega i ne zanima.
Reći ce neko – a zašto se kriti
i praviti nepravim, ne biti ono što jesi tj. jesi ono što nisi? Rekla bih
jednostavno – ja uvek jesam ono što sam, osim što nisam imenom kako sam i to
sve zbog sira i vojne muzike, onog sa rupama uz vojnički marš. Možda zato što
tako volim, iako svoje rodjeno ime obožavam. Možda zato što je moje pravo da
sada sama sebi kumujem a pri tom tim imenom nikog ne ponižavam ili ugrožavam. Svojim profilom i profilnim slikama još manje. Svojim pisanjem
tek. Teško skupljenim fotosima i godinama punjenim albumima nikad.
Notes-ovima koji su izlazili iz emocionalnih trenutaka odmah na ekran a ne
izvučeni iz hard diska pa time ostali nigde zabeleženi osim tu na licu mesta,
bez izuzetka bezazlenih.
Reći će neko – Ko te ter’o, za
rukav te niko vuk’o! Rekla bih jednostavno – pravila se daju poštovati ali ne
uz dvostruke aršine. Možda su tu i da se krše ali sa razlozima ne tako plitkim
kao moj od milja i ljubavi ka igri reči, a ima ih i to veoma ozbiljnih, i o
njima valja dobro razmisliti a ne pomisliti na virtualnog bombaša samoubicu
koji će razneti ne-društvenu mrežu.
A u stvari, nadje se neko,
previše obuzet tudjim a nikako svojim životom i iz inata prijavi (teško da će u
ovako lahornom slučaju to uraditi iz straha jer je za to potrebno imati jake
dokaze osim neautentičnog imena) jer mu smeta taj tvoj čudni identitet i
način prezentovanja. Jedino tako neko od Glavatih pored silnih Miki Mausa i
Tutankamona koji deluju poprilično izvorno i nesumnji(ča)vo originalno može da
se usredsredi na tvoje sasvim prosečno ime i zatraži da se skineš do gole kože.
Jedino tako neko iz male ili velike ljudske pakosti uspe da spreči da išta od
svojih stvari na vreme skloniš, spaseš, uzmeš nazad k sebi, jer ovakvom
blokadom dok se „slučaj“ ne reši ne možeš ništa osim da nekim dokazom sebe
drugima i sebi vratiš. Oni će ti velikodušno ponuditi da li želiš da na uvid
pružiš pasoš, ličnu kartu, vozačku dozvolu, izvod iz matične knjige rođenih,
može i venčani list, lično ili osiguranje auta, zelenu ili
permanent resident kartu ako si privremeni državni uljez, a može i članska
karta biblioteke, kreditna kartica, tranzitna kartica, bankovni ili platni izveštaj,
školska knjižica, račun za struju ili vodu, pretplata za novine, professional
ID, ili obična koverta sa imenom i adresom, ali u paketu moraju biti
prava fotografija , realno ime i prezime, i nelažirani datum rodjenja.
Lepo nakačiš odabrano, pošalješ na neznanu adresu koju je možda i lako pogoditi
ako dobro razmisliš, pa kad nadležni procenjivač(i) tvog lika i nedela
sve to poklope sa svojim potrebama, ti dobiješ svoju virtualnu stvarnost
nazad. Ali ko zna, možda ih mnogo naljutis i ne odgovaraš traženim zahtevima,
ili im se ne dopada tvoja faca, pa te izbrišu s fejsa fejsa! Ubedljivo najlepši
deo je da se pre konačne odluke svečano zakunu da će:
Your ID will be stored
securely while we resolve your issue.
Aha… i u kom „karantinu“ će
završiti moji podaci, kome će dopasti moj identitet? A nekom mora ukoliko
me već neko virtuelno ubije, tj. ne vrati profil i kaže – evo Ti, ovo si sad
stvarni Ti i od sebe nećeš pobeći a veruj, ni od nas nikad više. U protivnom ću
do kraja života sumnjati da sam se nepitana klonirala, da postojim negde još na
ovom svetu, sa slikom i datim originalnim podacima, pa ću se negde možda
slučajno i sresti, i da ja sad zapravo mogu da budem bilo ko, jer nije ni
važno…samo da nadjem nova dokumenta i konačno postanem ono što sam umislila da
jesam, tj čist original falsifikata.
I samo jedno pitanje – ko je u
stvari nadležan za hvatanje potkazivača koji sigurno kriju mnogo veće tajne od
potkazanih, ko je nadležan za hvatanje onog ko je smislio ideju takvog
razotkrivanja bezazlenih identiteta koji se iz nekog razloga ne vraćaju dok
pedofilija, pornografija i niskoudaračka politika slobodno teče, ko je nadležan
da kazni kažnjivo a nenadležan da zadire u privatnost i izaziva
nespokojstvo, sumnju, pa i strah. Ko pomaže da se olako izgubiš i nikada ne
nađeš, ko odmaže da veruješ u pozitivnost mesta koje masovno povezuje ljude?
Jedno je sigurno – Vi nikada
nećete biti Tajna. I ne čudite se ako vam jednog dana ukradu i misli…ako već
nisu.
(Avgust 2015)
No comments:
Post a Comment