Višegodišnje,
višemesečno, višenedeljno, višednevno, višečasovno razdiranje želuca, nerava, i
kućnog budžeta uskoro će svojim krajem biti privedeno nekim novim počecima,
propraćenim novim, lakšim ili težim prodorima i razdorima. Osnovci su upravo
prošli prvi krug životnog pakla koji je doneo dosta preznojavanja, mučnine,
(ne)očekivanih obrta, stresa, neprijatnosti ali i pročišćenja. Prijemni ispit u
vidu troglave aždaje, tj. dana podeljenih po oblastima, a za rešavanje enigmi
iz maternjeg jezika, matematike i natrpanih prirodno-društvenih nauka, prošao
je ovog puta skoro glat. Nije bilo potplaćenih insajdera u štampariji (možda bi
ipak valjalo razmisliti o instalaciji rendgena na izlaznoj kapiji za svaki slučaj
na dan testegzita, ili pak angažmanu ginekologa i urologa za situaciju); maskirani
napadači su poštedeli blindirana vozila sa pripremljenim testovima; policajci
koji su ih ekspeditovali do školskih institucija nisu prodali dušu, obraz i
profesionalnu čast; roditelji, rodjaci i iznajmljeni intelektualci se nisu
verali po zidovima i prozorima škola kao u Indiji da dobace papiriće sa
odgovorima. Deca su nešto ranije, odradivši kvazi tj. simulirani test, približno
procenila stepen težine onoga što ih očekuje, a i stepen dotle stečenog neznanja.
U medjuvremenu su od strane savesnih roditelja vodjeni ozbiljni progoni već
osvedočenih neradnika, kojima nije na pamet padalo da se uzbudjuju oko
prikupljanja bodova za životnu sreću. Neažurnim i ravnodušnim je bilo svejedno,
dok su ambiciozni za svaki slučaj imali kec u rukavu školskih zbornica, ili
zlatnu rezervu koja će se otprazniti kako ishod naloži. Blagorodnim i ponosnim,
jer imaju radne potomke koji znaju šta hoće, teško je padala samo činjenica da
im neko srećniji a gluplji, slučajna greška ili nastavničko zlo, pokvari uspešno
zacrtanu sudbinu deteta. Kod vrednih i znanjem naoružanih, tinjala je nada da
se milion puta ponovljeni slučajevi prepisivanja loših djaka neće ponoviti, i da
će pravda uloženog truda konačno savladati krivdu provlačenja nepodobnih. Falsifikatori
znanja su očekivali da će original neznanja izgoreti u plamenu odgovornih da su
svi isti, zaslužujući svoje mesto pod suncem, uz širenje dima da je
neregularnost samo u razrogačenim očima poštenih.
Glat naopako su se opet pojavili
zadaci sa dvojakim rešenjima i jednostrano prihvaćenim odgovorima, moždane
talasne dužine su nesputanom mobilnom
mrežom kojekuda išle u širinu, dok su pojedini prosvetni radnici obimnog dijapazona nepoštenja pokazali da je
poštenije ne poveriti im ni nacrtanu ovcu na čuvanje, a ne djake na prijemnom.
Potom je usledilo ubadanje želja. Neki su dobili opanke, tj. ostvarili svoje
ili roditeljske početničke životne snove na putu ka budućnosti, dok su neki
morali da se zadovolje obojcima. No živa je istina da je verovatnoća da će se
opančari u odnosu na obojčare kasnije u životu
provesti kao bosi po trnju, baš onako na štiklama. Tako da su želje na
jednoj, a mogućnosti na drugoj strani jedan obična klackalica. Iliti
rolerkoster iz Diznilenda u kome obitavamo.
U to ime, pameti stečenoj nakon četri
godine srednjoškolske igrarije, ne preostaje ništa drugo nego da ozbiljnije
promisli studentsku želju. Standardno, tehnički, medicinski, "jezičarski"
i "psiho" fakulteti pucaju od pritiska zainteresovanih, dok ostali, iako
dovoljno atraktivni no lakše završivi u privatnim edukativnim jaslicama već mirišu nadolazeću propast. Za iste novce, sa
manje glavobolje, uz skriptarsku literaturu, ti "akademci" će studentsku
šetnju zaokružiti nekim državnim masterom i doktoratom. Ono što svemu tome
nedostaje jeste jedan "Gao Kao" kineski pristup, koji osim infuzije na
prijemnom ispitu o državnom trošku, obećava i maksimalnu sedmogodišnju kaznu
zatvora za prepisivača. Kako mi uvek krademo ideje od najgorih, to za nagradu
dobijamo prekomerno edukovane kadrove
sa ne- ili jošmalopasa'će-akreditovanih ''obrazovnih'' institucija,
gde se sa par telefonskih razgovora ili hiljadarki može dobiti neka diplomica, a odatle i pristojno
diplomatsko mestašce, neka
ambasadica, konzulatčić, ili u najgorem slučaju skupštinski restorančić, u
pauzama od skapavanja po poslaničkim foteljicama, i redjanja pasijansa na laptopčićima.
Pretpostavku da
će sve biti mnogo uspešnije, naprednije, novitetnije, usaglašenije sa zakonima
Muhameda koliko i Hrista, uvećava činjenica da je na čelo Skupštinskog odbora
za obrazovanje stupio muftija Muamer
Zukorlić, poslanik BDZ-a. Zahvaljujući tome,
omladina Sandžaka će konačno pokazati državi ko je i šta je. Zukorlićev
neakreditovani univerzitet koji godinama unazad štanca diplome će konačno
dobiti pečat. I mi ćemo poput Zukorlića jednog dana moći da imamo više od jedne
žene (a što ne i muževa?), i konačno proučavati Kuran. Alah Isus i nebesa su na
našoj strani. Samo ubodimo želju.
(Jun 2016)
No comments:
Post a Comment