Biti roditelj znak je ogromne ljubavi,
one od dece u nevinosti i potrebi preživljavanja tražene, a iz duše i
dobrovoljne obaveze prema njima date. Biti dobar roditelj znak je napornog
učenja. Biti uspešan roditelj znak je velike posvećenosti. Biti srećan roditelj
znak je velikog blagoslova. Biti tragičan, onespokojeni, zauvek
obogaljeni roditelj znak je ogromne nesreće. One, za koju sam snosiš
neizbrisivu krivicu, ili one koju odbijaš kao moguću, ali je drugi donese i
tvoje najvažnije otme.
Da se ta "nemoguća" stvar
nije desila, Aleksa Janković bi sada bio punoletni mladić. Roditelji bi
zajednički sa njim pravili velike planove za budućnost koja mu ipak nije dala
šansu da ostvari pilotski san. Njegov rodni grad, škola, drugovi, zlostavljači,
ne bi izazvali medijsku pažnju, osudu, nevericu, strah i nuždu dizanja glasa za
pravo na dostojno detinjstvo. Ipak, kao po nekom nepisanom pravilu, tek kada
užasi realnosti postanu predmet pisanja i okasnelog tumačenja neuočenih uzroka
i nepopravljivih posledica, na scenu stupa glas razuma. Da li? Čiji je to glas
i zašto dečji vapaji, modrice, prelomi, bol i obelodanjenje istog bivaju
nevidljivi?
Istorija Aleksinog košmara koja je
trajala par meseci može se svesti na par rečenica. Osam brutalnih napada sa
izrazitim povredama koje su zalečivane na niškoj Neurohirurgiji.
"Igre" davljenja, šamaranja, verbalnih pretnji, ucena, nekada uz
prisustvo vršnjaka, ali i nastavnika. Prijava policiji, pojačani nadzor
školskog policajca, koji nije opravdao ulogu zaštitnika, prećutkivanje
zabeležene torture na školskom video snimku, ignorantski odnos školskog
psihologa, direktorke škole, školske uprave grada Niša, prosvetne inspekcije,
ministarstva prosvete, grupe za suzbijanje maloletničke delikvencije PU
Niš. Vaspitno- disciplinski postupak podnet protiv vođe nasilničke grupe
zaključan je zajedno sa zaključenom peticom iz vladanja za istog. Aleksa je
ostao potpuno sam. Pažnja i ljubav, strepnja i trud roditelja nije bila
dovoljna da spreči zastrašeni i poraženi duh. 2011.-te godine, glas užasa i
nepoverenja u nešto i nekog bolje(g), zamro je skokom u ambis.
Trag tog tragičnog pada ostaje urezan.
Nekome u srcu. Ostalima bi trebalo u savesti. Ukoliko je uopšte iko ko je bio
nadležan da takvo što spreči to posedovao. Ne izgleda da jeste. Liči da su neki
ljudi namerno ili greškom dovedeni na mesta koja bi im trebala biti izričito
zabranjena, jer nisu ni po jednom svojstvu sposobni da ga obavljaju. Štaviše,
trebalo bi usled otaljavanja, uzmicanja, nesposobnosti, zastrašenosti po
svoju poziciju i kožu, da budu kažnjeni. Dakako, oni nisu neki oni, već imena i
prezimena koja se vuku po novinama i čaršiji bez ikakvih sankcija, posledica,
promena u ličnom i profesionalnom životu, na čelu sa nekadašnjim ministrom
obrazovanja Obradovićem, koji je svoje obećanje da će svi počinioci biti
adekvatno kažnjeni naravno progutao, i odneo sa sobom na po prilici i
okolnostima nimalo odgovornu poziciju profesora. I dalje svi "revnosno"
obavljaju poslove na očigledno doživotnim radnim mestima. Direktori se
povlačeći vraćaju, psiholozi kriju istinu, policajci selektivno primenjuju
silu, nastavnici žmure, upravnici lokalnih školskih uprava podgrevaju vladajuće
partijske obroke od kojih su svi gladni, ali presiti svega. Očigledno je da se
sa 500.000 ili nesto manje dinara kazne može skinuti ljaga sa imena jedne po
svim kriterijumima prosečne u moru srpskih škola u kojima se dešavaju slične
stvari. A dešavaju se - nekažnjena iznuđivanja, pretnje, silovanja, tuče,
ranjavanja.
Ono sa čime bivaju suočeni, ne samo
Aleksini, već mnogi roditelji, jeste - da li (su) mogu(li) da učine nešto više?
Mogu li da "izigraju" zakon, koji bez obzira na traumatične posledice
po žrtvu, nekako stane na stranu krivaca? Da li je loše što veruju onima koji
su tu da štite pravdu, životno dostojanstvo, normalnost? Ili je logično da se
povuku, kriju, beže pred onima koji će sutradan počiniti još gore stvari, zato
što im sistem to omogućava? Da li se treba praviti slepim pred skorašnjim
prijavama istog tipa u istoj školi koju je Aleksa pohađao? Ili ćutati? Čekati?
Nemojte to raditi, čak i ako niste
roditelj. Čak i ako vam deca nisu bitna i bliska. Poništićete sebe kao ljudsko
biće. Kao nekog ko jeste glas razuma.
20. marta, u Nišu, Somboru, Šapcu,
Loznici, Bačkoj Topoli, Vršcu, Pirotu, Bačkoj Palanci i Novom Sadu, biće
održani skupovi za podršku "Aleksinog zakona" i prava dece na
normalno detinjstvo. Razbijmo muklu tišinu, strah i silu nepravednosti. Podržimo
pravo na ličnu i opštu sreću.
(Mart 2016)
No comments:
Post a Comment