Izbor je oduvek bio mač sa dve oštrice.
Prva ucenjuje životom, druga smrću (ideje, cilja, ali i suštine tih ne-reči).
Svaka od oštrica daje šansu koja manje ili više boli, koja se manje ili više
uklapa u ideal, ili barem podnošljivost. Kad postoje izbori, hvatamo se za ono
što je podatnije, uklopivo sa težnjama, što daje krila i neki utisak slobode, a
time i sliku sopstvene kontrole nad stvarima, pojavama ili ljudima. Nekada se
izbor preobraća u ropstvo, ne zato što je konkretnim izborom izabran put sa
koga se ne skreće (jer sa svakog može), već zato što je ljudsko biće sklono
tome da u svoj izbor posumnja, shvati da je izbor izneverio njegova očekivanja,
da je dobijena sloboda iz nekog razloga postala zatvor. Može, ne mora da bude,
ali se desi. Situacija nije nepromenljiva, i traži naknadne izbore kojima se
opet povinujemo sa nešto otpora, ili sa elanom.
Napred ili
nazad? Nazad je vraćanje na staro, napred je neizvesnost. Ostajanje na istom
- izazov na dvoboj sa izborima. Presudjuje strah ili nada. Sad ili ipak
nikad? Tu izbor ume da uceni slobodu, koristeći se slepilom i gluvoćom želja,
ličnih, i tudjih. Čitavih karika iščekivanja i htenja koja treba ispuniti.
Ipak, postoji
dva ili više izbora. Uvek. I pri tom svaki od njih znači dobitak, iako je
posledica sasvim drugačija. Razlika je samo u stepenu izneverenosti izvornih
želja koje donese izbor jedan i izbor dva. Približavaš se ili udaljavaš. Imaš
ili "imaš". Prijatnost, podnošljiva bezizražajnost, ili bol. Smirenje
ili kontinuirano traganje. Ali si dobio - Uvek. Dobio ono što si zaslužio i
hteo, dobio ono sto si zaslužio ali nisi hteo, dobio ono što nisi zaslužio a
hteo, dobio ono sto nisi zaslužio i nikako nisi hteo. Gubitak je isečak iluzije
o promašenom dobitku. Ali nema promašaja. Nema ni umišljaja. Ni predomišljaja.
Ni domišljanja. Niti domišljatosti koja bi lako izbor dva, koji se smatra
lošijom alternativom jer je naprosto uvek iza prvosti, pogurala na mesto
pobednika. Lentu treba da dobiju oba. Pehar čak, iz koga ćeš ispiti gorkost
svoje sreće ili tugovanja. To se jednostavno zove - iskustvo.
Da li čovek u stvari stalno treba da teži nečemu što već nema ? Da li ga
to nagoni da menja sebe, svoj "zabran", percepciju, stvarnost,
kvalitet, mišljenje, planove, sigurnost, svoje Ja za neko dopunjeno i
izmenjeno izdanje Ja koje ne mora uopste da pravda plaćenu cenu?
Da li je nenametnuti izbor samo pustinja zvana - želja, gde se noću temperature
spuste do tačke promrzavanja volje, a danju jarkost zraka izazove prizore
fatamorgane? Odgovore naslućujem. Prebirem prstima po svakom od ponudjenih
rešenja, i slepim dodirom nalazim ispravnost. Ta ispravnost najčešće nema veze
sa realnošću. Valjda zato što irealni izbori znače zgužvanost tkanine, konce
koji vise, aljkave šavove, pogrešan kroj i veličinu. A kada se načine oni koji
ne prate konture, osećaš se poput odrpanca, prosjaka, ili lutke koja nema pojma
o stilu koji joj pristaje.
Ne, ipak je svaki izbor dobar. Čak i kratkoća na debelom, mršavo u uskom,
crveno naslonjeno na roze, nezgrapno visoko uz neoprostivo nisko, prijatno
slano uz otužno slatko, svetlosno brzo uz pužeće sporo. Svaki izbor je
samo put sa odloženom spoznajom o istini (iz nekog razloga, baš tako
načinjenog) izbora. Ta istina se krila jer joj nisi dao dozvolu za izlazak.
Ponašao si se kao roditelj koji drži konce u rukama nad životom svog nezrelog
deteta, a ono je jednog dana iskočilo kroz prozor i još ti pokazalo srednji
prst u znak protesta i odmazde. I vratiće se kad tad kući. Oprostiti mu moraš
jer je tvoje i jer ga voliš.
Tvoji izbori su
u stvari uvek Ti. I dešava(š) se s dobrim razlogom. Mislim da se toga ne treba
bojati. Štavise, sigurna sam u to. S razlogom.
(Mart 2016)
No comments:
Post a Comment