Zbog
lošeg tretmana životinja postoji opšti prezir prema ljudskoj vrsti, čak i mržnja
prema ljudima koji svoje pozitivno ponašanje i emocije selektivno daruju.
Naravno, to potiče od strane onih koji smatraju da životinje zaslužuju
bezuslovnu brižljivost, negu i pažnju. Ali, da li životinje zaslužuju bolji
tretman od ljudi osim što zahvalno (prirodom stvari) ćute i priklanjaju se onom
ko o njima želi da brine, ne tražeći ništa za uzvrat? Zašto neki (pre
svega nesrećni) ljudi sve to moraju da zasluže? Verovatno zato što razum traži
zaslugu razumnog, a toleriše nesvesnost nerazumnog, i gde razuman sme da bude
nesrećan, ali njegova nesreća ne sme da bude nerazumna, ili prevelika da bi je
jedan razuman mogao ublažiti ljubavlju, ili ukloniti pažnjom.
Nesrećna
životinja se spašava zahvaljujući sopstvenom nerazumu i nesvesnosti,
aktivirajući ljudsku samilost. Nesrećan čovek se spašava kroz lični razum i
vremenom, i opet, a ipak - i uz ljudsku samilost. U tom razgraničavanju,
neki se pozivaju na pojam nedovoljne ili nikakve zahvalnosti, dobro prosudjujći
da je ljudska zahvalnost kratkoročna i da nema veze sa količinom ukazane
pažnje, niti objektom poklanjanja pažnje. Pri tom čovek traži bezuslovno
pripadanje, zanemarujući da to znači i bezuslovno davanje. Trajnost takodje.
Otud verbalizovana životinja zvana čovek, kada prestane da liže ruku svom gospodaru
(davaocu pažnje), bez obzira na razlog (a razlog se imenuje kao nezahvalnost),
postaje teret koji treba izbaciti na “ulicu”. Kažu - snaći će se sam nekako, a
i dosta mu je kada već ne ume da dugoročno ceni dobijeno, nego samo uzima od
dobročinitelja. No, da li je egoista onaj koji traži zahvalnost ili onaj čija
zahvalnost ne ume da traje? I imaju li ljudi potrebu da budu dobri zarad
(samo)dokazivanja, ili je čovek po prirodi već dobar, ali okolnošću izazvan da
dobrotu pokaže? Da li zaista više verujemo životinjama no prosjacima? I zbog
čega? Zatvaraju se oči pred okrutnošću nad ljudima, patnjom nevinih, ljudskom
igrom. Naučeni smo da svoj mir štitimo begom od tudjeg nemira, jer bi njegovo
puštanje poremetilo sopstveni balans koga postaješ svestan tek kad vidiš tudji
haos. Ignorisanjem spasavamo sebe od činjenice da je čovek krvoločna životinja
koja je negde prinudjna da se bori za goli život, a negde za bolji pansion. Sa
prekomernim dopuštanjem ružnih slika postajemo tupi na nesreću i tvrdi na ljude.
Životinji
verujemo, jer je ona biće instinkta i ne napada ukoliko nije napadnuta (da
li?). Zato za davanje ljubavi životinji opraštamo neuzvraćanje, ali joj ne
opraštamo ni napad (ubićemo), dok samilost ka prosjaku dovodi u pitanje našu
savest - radimo li to da bi sebe opra(vda)li, ili on prosi da bi nas obmanuo,
zloupotrebio, izazvao sažaljenje sa posledicom kojom može da kupi svoje mesto.
Ljudske duša ume da se gadi svoje nemoći, ali radi preživljavanja prihvata
nečiju dobru volju, i zato čoveka ne treba osuditi što nekada na zahvalnost
ćuti, ne misliti da to čini zato što je zao i loš (možda ima takvih), nego što
pomoć nije tražio ali se ipak nadao, te da nije ni dužan da zbog toga bude rob
nečije nužde za zahvaljivanjem. Zašto uopšte činiti takva dela
dobročinstva koja se moraju naplaćivati vernošću ili klečenjem? Zašto ne
tretirati bilo koje ljudsko biće kome nešto treba kao običnu životinju koja
može, ali ne mora, da ti išta vrati? Davati, pružati i biti dovoljno ispunjen
time.
Čovek
lako vežba dobrotu tamo gde je lakše. Ispoljava naklonost gde su očekivanja
redukovana, ili taman onolika da davalac može da se umori, a da mu se ne gundja
(jer ljudski primalac takodje često sebično traži beskonačnost i trajnost
davanja). Zato glatkoća dodirnute dlake pruža više topline od nekih
(neiskrenih) ljudskih zagrljaja. Projekcija tipa "ovako bih želeo i
mene neko da pazi" može da govori o pretrpljenom iskustvu pogubljenih, ili
nikada doživljenih pažnji, uz potencijalni bol "uginulih" ljubavi,
ili pak neiskustvu nahranjenim strahom od, unapred na smrt osudjene, nepoznate
bliskosti.
Ljubav
prema životinjama zaista liči na bezuslovnost koju bi valjalo svaki bližnji (i
"daljnji") da dobije, bez obzira na čestu tišinu zahvalnosti. A
ljubav prema ljudima? Život je ... nužnost sačinjena od straha, naklonosti i
mržnje. Iako nekada zaslužuje ravnodušnost, životinji čoveku treba pokloniti
sigurnost.
(Maj 2016)
No comments:
Post a Comment